Želim da napokon možemo reći da u hrvatskoj reprezentaciji igraju muškarci, a ne talentirani, ali strašljivi dječaci. Da se konačno osjeti ta famozna izgubljena kemija. Između igrača međusobno. Između igrača i stožera. Između reprezentacije i navijača.
 
Prošlo je točno pet mjeseci otkako sam na istom ovom mjestu napisao kako "nema nikakvog smisla tu priču svesti na pet rujanskih dana tijekom kojih će se u Zagrebu odigrati nekoliko utakmica. Poanta bi trebala biti da tih pet dana budu šlag na tortu nove 'košarkizacije' zemlje". Danas kad hrvatska košarkaška reprezentacija otvara Eurobasket 2015. u zagrebačkoj Areni, jasno je da se ništa od te "košarkizacije" Hrvatskoj nije dogodilo. I cijela se priča, nažalost, doista svela na pet rujanskih utakmica. I još par alibi streetball turnira. 
 
Nigdje nisam ni vidio ni čuo ni Ratu Tvrdića, ni Pina Giergiju, ni Nikolu Plećaša, ni Tonija Kukoča. Nigdje u Splitu, Zadru, Rijeci nema ni traga Eurobasketu. A u Ljubljani ga ima više nego u Zagrebu. Vidio sam, recimo, film o hrvatskoj petorci koja je osvojila titulu prvaka svijeta 1970. Kojeg su snimili Srbi. Francuski film o reprezentaciji koja je 2000. u Zadru postala juniorski prvak Europe. Njemačke dokumentarce o Dirku Nowitzkom i zlatu na Eurobasketu 1993. Punu arenu navijača u slovenskim dresovima na prijateljskoj utakmici u Ljubljani. Punu arenu navijača u litavskim dresovima na prijateljskoj utakmici u Kaunasu. A mene jedan poznanik tri dana prije  Eurobasketa ozbiljno pita da ga "spojim s nekim od igrača jer bi kupio dres reprezentacije".
 
Ali ne. Neću više o tome. Ne danas.
 
Četiri petoljetke soli
 
Dvadeset godina već na naše košarkaške rane sipamo novu sol. Rusi bi za četiri petoljetke izgradili četiri transsibirske pruge. A mi svo to vrijeme ne uspijevamo odgonetnuti zašto naši vrhunski igrači, kad obuku dres sa državnim obilježjima, ne proizvode vrhunske rezultate. I ne samo mi. Taj misterij ne uspijevaju riješiti ni oni koji naš paralelni slalom košarkaškog blagoslova i prokletstva gledaju izvana. I čude se više od nas.
 
Slovenija je prije dvije godine ponudila barem malo kofeina u žile svih onih, a ima ih još usprkos upornom eutanaziranju nekoć nacionalnog sporta, koji negdje u ovo vrijeme svake neparne godine proživljavaju "unutarnje krvarenje". U Sloveniji se nakon dugo vremena učinilo da se hrvatska košarkaška reprezentacija konačno pozabavila svojim kroničnim anatomskim poremećajem proizašlim iz činjenice da na svako veliko natjecanje zaboravi ponijeti po jedan organ. Jednom kući ostane srce, drugi put pluća, treći put glava, četvrti put testisi. Pa onda opet ispočetka. Da, jednom nam se bilo učinilo da smo konačno sve organe uspješno prebrojali i ponijeli sa sobom. Nažalost, sve nam ih je tada, bez ikakve anestezije, iščupao i na crno španjolsko tržište plasirao samouki kirurg Luigi Lamonica. I nije mu ni trebao skalpel. Sve je odradio zviždaljkom.
 
Celje kao Wembley
 
Ta je Slovenija doista frcnula iskru nekog novog, boljeg vremena. Vremena u kojem Hrvati mogu pobijediti i ozbiljnog protivnika i njegovih 5.000 navijača. I da mogu pobijediti i sebe. Taj trijumf protiv Slovenije u Celju, koji je oživio naše duše i otvorio put prema našem najvećem košarkaškom uspjehu u posljednjih 20 godina, pomalo je mirisao na onaj na nezaboravni Wembley. Toliko je neočekivan bio. I toliko je adrenalina ubrizgao. Sudbina je Englezima već godinu dana kasnije ponudila šansu za uzvrat. Iskoristili su je i pregazili nas usred Zagreba. Dobili su je i Slovenci. Nadajmo se da nam oni neće ispred nosa plesati svoj osvetnički ples. Da ćemo i ovog puta baš protiv Slovenije pokrenuti novu lavinu, koja će se kotrljati i množiti sve do onog čudesnog Pierre-Mauroy stadiona u Lilleu. Zadnji put kad smo osvojili medalju, prije 20 godina u Ateni, natjecanje smo također otvorili sa Slovenijom. Pobjedom.
 
Borim se s nekim svojim unutarnjim košarkaškim demonima dok u glavi slažem puzzle ovog teksta. Što uopće želim najaviti? Kakvu poruku poslati? Kakav rezultat očekivati? Nema čovjeka na kugli zemaljskoj koji to danas zna. 9-0 u pripremama mi znači jednako koliko i da smo završili s 0-9. Sjeća li se netko onih biblijskih potopa u Francuskoj i Turskoj prije Eurobasketa u Sloveniji? A otišli smo do polufinala. O rezultatu, zapravo, najmanje razmišljam. Zaista. Nakon toliko oplakanih košarkaških razočaranja u zadnja dva desetljeća, ovog puta želim neke druge stvari.
 
Srce, ljepilo i maksimumi
 
Želim da svi koji nisu košarkaški fanatici shvate koliko srce ima Marko Tomas. Čovjek koji se praktično svaki reprezentativni ciklus iznova teško ozljeđuje i onda se opet svaki ciklus tvrdoglavo vraća. Želim da nauče cijeniti poštenje, odanost i 180 reprezentativnih utakmica Roka Ukića, umjesto da mu svaku pogrešku ili izgubljenu loptu trostruko naplaćuju. Postoje igrači koji su "ljepilo" svlačionice. Ljudi čija je uloga vrjednija od statistike. Tipovi kojima je svejedno jesu li ozlijeđeni ili zdravi, imaju li klub ili nemaju, sviđa li im se izbornik ili ne. Uvijek su tu. I ne traže nikakav popust. Jedan od tih je Roko.
 
Želim da svi nevjernici konačno vide koliko je sjajan igrač Ante Tomić. I koliko mu je nepravde svih ovih godina nanijelo igranje za reprezentaciju. Želim da na kraju Eurobasketa svi navijači skinu kapu pred Damjanom Rudežom, Rokom Stipčevićem, Krunom Simonom i Lukom Žorićem, koji iz sezone u sezonu, na čuđenje mnogih samozvanih stručnjaka, igraju u elitnim ligama i vrhunskim klubovima. Jer je usprkos nekim tjelesnim limitima svaki od njih uspio prokrčiti i betonirati stazu do svojih vlastitih maksimuma. A tu životnu stazu probiju tek rijetki. Oni najuporniji. Najmarljiviji. Najtvrdoglaviji. Na koncu i najuspješniji.
 
Želim da Bojan Bogdanović u svojoj zemlji postane važan i popularan kao Luka Modrić ili Ivano Balić. Jer njegov igrački potencijal i gen vođe na obje strane parketa te visine mogu podnijeti. Želim da danas prestane priča o strancima u reprezentacijama. O njoj možemo (i moramo) kad Eurobasket završi. Ali dok natjecanje traje, Dontaye Draper je jednako važan i jednako vrijedan kao i svi ostali. Želim da čitav svijet vidi kakvo blago imamo u Dariju Šariću i Mariju Hezonji. Da nam na njima svi zavide, da nas se zbog njih plaše. Da u Zagrebu baš njih dvojica najmlađih zgrabe pobjednički stijeg i drsko ga i bezobrazno zabiju usred stadiona u Lilleu. A potom i u Riju. Da u trijumfalnoj ekstazi objave urbi et orbi da se Hrvatska vratila. I da je stigla tek prethodnica onoga čime će napasti čitav košarkaški svijet u narednom desetljeću.
 
Skinuti stigmu
 
Želim da Velimir Perasović bude sve ono što od njega očekujemo. Sve ono što mislimo da jest. Elitni general među elitnim vojnicima. Strateg iz kojeg će prštati karizma, ego i samouvjerenost, ali nikad na štetu momčadi i rezultata. Trener koji će sebe podrediti momčadi, a ne momčad sebi. Pred Perasom je izazov karijere. Saliti temelje neke nove, drugačije Hrvatske. Hrvatske koja će s košarke skinuti stigmu gubitničkog sporta. A od pobjeda nema boljeg cementa.
 
Želim da igramo muški, ozbiljno i čvrsto svih 40, 45 ili 50 minuta. Koliko treba. Da se ne raspadamo i ne upadamo u one naše već slavne "crne rupe". Da na parketu ne donosimo glupe i brzoplete odluke. Ako trebamo izgubiti, da izgubimo zato što nas je netko nadigrao. A ne zato što smo mi poklonili. Da napokon možemo reći da u hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji igraju muškarci, a ne talentirani, ali strašljivi dječaci. Da se vidi raskoš igračkog talenta, ali i mudrost trenerske ideje. Želim da se konačno osjeti ta famozna izgubljena kemija. Između igrača međusobno. Između igrača i stožera. Između reprezentacije i navijača.
 
Za naš najveći nogometni uspjeh morali smo iz Hrvatske otići u Francusku. 17 godina kasnije na isti put kreće i košarka. Po kišnicu za ispucalo i dehidrirano hrvatsko košarkaško tlo. Tko nam brani barem sanjati kako smo ovog puta zaista ponijeli sve organe. I kako na povratku iz Francuske opet neki Šuker dirigira trijumfalnom paradom...
 
PRENOSIMO Sportske novosti, piše Bernard Jurišić, foto Slavko Midzor /Pixell