Ljudi mogu o tebi pričati dobro ili loše, baljezgati gluposti, ali kad bih sve primao k srcu ne bi bilo dobro, bio bi to apsolutno nepotreban stres - piše Davorin Olivari
 
Dugo ga nije bilo u medijima, izbjegavao je bilo kakve kontakte s novinarima, a o intervjuima da i ne govorimo. Tu i tamo našla se poneka izjava koju su prenijeli engleski portali ili službena stranica Liverpoola. Živio je svoj život na Otoku, eventualno ste mogli vidjeti neku njegovu fotografiju s obitelji na Instagramu.
 
Dejan Lovren se nakon iznimno dugog razdoblja šutnje za hrvatske medije odlučio na razgovor za Sportske novosti. Na neki način to je Lovrenova ispovijest o raznim temama vezanim uz njega, Liverpool, reprezentaciju... S obzirom na to da je poznat kao čovjek bez dlake na jeziku, s nestrpljenjem smo iščekivali kako će odgovoriti na neka pitanja.
 
S Lovrenom sam se dogovorio prije svih ovih događaja vezanim uz hrvatsku nacionalnu vrstu, tako da povod ove priče uopće nisu bili Azerbajdžan i Norveška, smjena Nike Kovača. Samo se tako poklopilo...
 
Mjesecima vas nije bilo u javnosti, izbjegavali ste medije. Zašto?
- Zašto? Zato što ne želim razgovarati s ljudima koji me pljuju, vrijeđaju, ismijavaju.. A nakon svega očekuju da razgovaram s njima. Možda će mi to mnogi zamjeriti i kazati da kao profesionalac na sve moram biti spreman, ali ne mogu protiv toga, nisam takav tip. Kad pročitam što se sve napiše ili prenese o meni, onda zaista nemam volje bilo što kazati. A još manje bih se želio nekome ulizivati, smješkati, pružati mu ruku i pozdravljati ga, samo zato da o meni nešto lijepo napiše, a znam kako negativno mišljenje ima o meni. Nisam nikad takav bio niti ću biti. Takav sam, oni ljudi koji me dobro poznaju znaju sve o meni kao čovjeku, njihovo mi je mišljenje bitno. Ovi drugi me ne zanimaju, niti ću s njima u budućnosti komunicirati, nema potrebe za time. Svatko ima pravo misliti o meni što god hoće, kao što i ja imam pravo razgovarati s kime hoću. Jednostavno, zar ne?
 
Jesu li vam teško padale sve te priče koje su o vama odlazile u medijski eter?
- Dugo vremena ne čitam portale ni novine. Ali, naravno, do mene dopire ono što se objavi. Međutim, shvatio sam da se u životu ne treba zamarati takvim stvarima, prihvatiš ih takve kakve jesu te nastaviš živjeti svojim svjetonazorom, svojim ritmom. Ljudi mogu o tebi pričati dobro ili loše, baljezgati gluposti, ali kad bih sve primao k srcu ne bi bilo dobro, bio bi to apsolutno nepotreban stres. Imam svoju obitelj, svoje prijatelje, posvećen sam njima i Liverpoolu. Logično, kad čujem od svojih roditelja te od svoje obitelji da im te priče o meni teško padaju, onda se i ja moram osjećati loše. To me živcira, jako živcira. Moji najbliži nemaju veze s tim jesam li loptu dodao točno ili netočno, a čujem da i obitelj ponekad vrijeđaju. Nije mi to drago čuti, najviše mi je krivo što obitelj pati. Kad sam ja u pitanju, prolazio sam već kroz sve to. Znam da će i ubuduće biti dobrih i loših dana. Život je to, moraš se priviknuti. Sigurno nisam od onih koji će pasti u depresiju, ima mnogo gorih situacija u životu od neke pogreške na travnjaku.
 
Obitelj vam je velika podrška, zar ne?
- Naravno. Meni je obitelj sve u životu. Bez njih ne bih mogao egzistirati.
 
Kad sve sumirate, kako se danas osjećate? Jeste li sretan čovjek i igrač?
- Apsolutno sam sretan i kao čovjek i kao igrač! Znam što sam sve prošao u životu, imao sam uspona i padova, a na kraju sam došao do onoga o čemu sam sanjao. Do velikog Liverpoola. Na Anfield sam stigao ispuniti svoj nogometni cilj. Cijeli moj nogometni život bio je borba iz dana u dan. Moja borba i trud su se isplatili. Ali nikad neću zaboraviti sve patnje kroz koje su moji roditelji prolazili. Počevši od rata, selidbe, raznih teških životnih problema. Zašto onda danas ne bih bio sretan? Imam suprugu, dvoje zdrave djece, obitelj mi je također zdrava, igram u jednom od najvećih klubova na svijetu, hrvatski sam reprezentativac... Ne mislite valjda da bih bio nesretan što me razapinju neki kvazimediji, ne obraćam pozornost na njih, baš me briga. Samo da ostave na miru moju obitelj.
 
Kažete da ste ispunili svoj cilj dolaskom u Liverpool. Ipak, imate li još nekih nogometnih ambicija?
- Jasno, u nogometu kao i u životu treba stremiti nadogradnji, višem i boljem. Logično jest da kad igrač u klubu kao Liverpool možeš kazati da je san ostvaren, ali nisam tip koji bi se zadovoljio samo tom činjenicom. Sljedeći san i cilj mi je nešto osvojiti s Liverpoolom. Želim ostaviti trag na Anfieldu. Kad sam došao na Otok pokazao sam koliko mogu, zato sam završio u Liverpoolu, nisam u jedan od najvećih nogometnih klubova na Globusu došao na lijepe oči. Sad želim svojim igrama pokazati da zaslužujem biti tu gdje jesam. To naravno ne znači da opet neće biti lošijih igara, ali moja ukupna priča u Liverpoolu će biti jako dobra i svi će prije ili kasnije shvatiti zašto sam igrač tog kluba, maksimalno vjerujem u sebe.
 
Idemo sad na aktualnu temu koja zaokuplja javnost. Što se događalo s reprezentacijom u Bakuu i Oslu?
- Gledajte, najgore mi je bilo čuti izjavu bivšeg izbornika Nike Kovača koji je rekao da nismo dali sve od sebe. To nije istina. Vjerujte, svi mi koji igramo za Vatrene znam kako se treba igrati za hrvatsku reprezentaciju. Uvijek igramo sa srcem, dajemo sve od sebe, u to nitko nikada ne smije sumnjati. Dati sve najbolje što možemo za reprezentaciju je - zakon! Zakon koji svi provodimo, od prvoga do zadnjega. Postoje razlozi zašto nismo igrali dobro, ali oni nemaju veze s zalaganjem, borbenošću, htijenjem, željom... Ne želim sad otrovnim strelicama gađati Niku Kovača i ljude iz stručnog stožera, ali krivnja je na obje strane. Krivi smo mi igrači, ali i oni! Užasno mi je krivo što smo sad na trećem mjestu. Mogli smo priču lagano završiti, ove dvije zadnje utakmice s Bugarskom i Maltom mogli smo igrati bez opterećenja. Ovako će opet biti mučenja. Upropastili smo - neupropastivo!
 
Zašto se stalno događa da reprezentacija u kvalifikacijama upada u crne rupe? Možda nemamo pravu momčadsku kvalitetu, prave izbornike ili možda prave igrače?
- Nekad je to zbog našeg mentaliteta. Mi imamo top igrače, mislim da ne trebam nabrajati, zar ne? Ali negdje se zakočimo. Kao da kiksamo na polju psihologije. Iako svi želimo i dajemo sve od sebe, kao da to nije dovoljno. Uvijek izaberemo teži put. To mi je žao, da nekako zaključim, mi Hrvati smo - mi Hrvati. Da smo alpinisti, izabrali bismo najtežu i najstrmiju stazu do Mount Everesta. Sad smo imali dvije meč-lopte i poslali smo ih u aut. Samo smo sebi zakomplicirali život. Ništa međutim nije izgubljeno. Imali smo i težih situacija, pa smo se izvukli. Konačno, da sve pođe po zlu, možemo na kraju završiti kao najbolji treći.
 
Znači, ne trebamo biti u panici da nećemo na Euro?
- Kakva panika? Na izostanak s Eura ni ne pomišljam. Idemo u Francusku, nema sumnje u to. Kad dođemo pred zid, onda ga preskočimo ili probijemo. Ali očito moramo doći pred njega, nismo u stanju mirno ga zaobići ili proći kroz otvoreni prolaz.
 
Koliko je na vas igrače utjecala sva ta atmosfera u i oko hrvatskog nogometa? Svakako nije inspirirajući...
- Milano, neredi, igranje bez gledatelja, svastika, oduzimanje boda, vrijeđanja... Jasno je da se to mora reflektirati na igrače. Ne živimo pod staklenim zvonom. Kome to može biti drago? Pa svi u Europi pišu i govore o tome. Kad dođem nakon reprezentativnih akcija u Liverpool, svi me pitaju, od suigrača, trenera do klupskih dužnosnika, kakve su to gluposti, što se to radi… Nikome nije jasno. Mogu još shvatiti da netko ima drukčiji stav i mišljenje o nekom ili nekim događajima, ali da želi zlo reprezentaciji, nitko to ne može razumjeti. Zbog takvih ljudi koji žele zlo ispaštaju pravi navijači, oni koje zanima nogomet, hrvatska reprezentacija, igra, golovi, driblinzi, pobjede. Sad smo bili bez navijača u Bakuu i Oslu. U ovakvim trenucima baš nam trebaju navijači. Naravno da mi igrači razmišljamo o tome. Evo ja stalno igram pred punim stadionima, u pravoj nogometnoj atmosferi, gdje se ljudi vesele sportu, nogometu, a onda dođem u Maksimir gdje se skupi jedva deset tisuća ljudi. Osjeti se to, jednostavno mora se osjetiti.
 
Je li bilo nesuglasica na relaciji Niko Kovač - igrači?
- U svakoj momčadi imate one koji su zadovoljni i one koji su nezadovoljni. Otvoreno ću kazati, ja sam bio od onih koji je bio nezadovoljan. Nisam imao dobar odnos s Kovačem, nije to bio odnos kakav je trebao biti. Stalno sam priželjkivao da moj odnos s izbornikom bude bolji. Moj status od početka nije bio dobar, to mi je teško palo. Nisam to tako zamišljao. Ne, nisam bio najsretniji, ali bio sam tu, uvijek kad sam imao priliku dao sam sve od sebe. Malo su me i ozljede zakočile, ali eto...
 
Pukla je priča da su igrači zapravo "minirali“ Kovača?
- Ne, ne, ne... Ja kažem da nisu! To je totalna neistina. Ponavljam, bilo je onih manje zadovoljnih i onih više zadovoljnih. Ne znam, možda smo svi mi igrači očekivali više od cijele te priče oko izbornika. Ne, sad ne okolišam, jer nisam takav tip, ali ponekad je sve to teško objasniti. Niko Kovač imao je dobre ideje kad je nogomet u pitanju, ali možda sve to nije došlo do nas. Nije se uspjelo prenijeti na nas. Možda je to cijela istina.
 
Kakva je bila atmosfera u reprezentaciji?
- Svaki poraz ili rezultat koji ne očekuješ, teško ti padne, to je normalno. Međutim, nakon Azerbajdžana nismo spustili glave. Rekli smo si ‘u redu, ovo je završilo kako je završilo, idemo sad pobijediti Norvešku’. Vidite, nije uspjelo, nije nam išlo. Tijekom ovih kvalifikacija pokazali smo da imamo dobru momčad. Bez obzira na one zadovoljnije i manje zadovoljnije, atmosfera je bila O. K. Imamo u nacionalnoj vrsti mlađih igrača, onih iz srednje generacije i onih najiskusnijih. To je dobar miks, mi igrači se svi dobro slažemo. Oni najmlađi se druže s najstarijima, to je bitno. Nema ekipica, nema da se izdvajaju mlađi i stariji. To osjetim na svojoj koži, ja se družim s svima. Sa Srnom, Modrićem, Kovačićem... sa svima. Neko ima veći status, neko manji, ali svi smo skupa.
 
Što je bilo s tim privatnim avionom koji su neki igrači iznajmili nakon Osla i odletjeli u Beč?
- Nemam pojam, ja sam otišao svojim letom.
 
Imate li vi kakvu informaciju tko će biti novi izbornik, je li do vas došlo da bi to mogao biti Ane Čačić?
- Ne, ništa ne znam o tome. Makar sam čuo da je Ante Čačić jedan od kandidata. Nije na meni da pričam o tome.
 
Imamo li adekvatnih trenera koji bi mogli biti izbornici?
- Naravno da ima. Samo trebaju svoje znanje prenijeti na nas igrače, na igru reprezentacije. Ne želim govoriti o imenima, ali ima Hrvatska pravih stručnjaka.
 
Stranac kao izbornik?
- Teško je to kazati. Ovisi koji stranac. Nema potrebe sad tražiti stranca kad imamo dovoljno naših stručnjaka.
 
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
 
ŽIVOT U LIVERPOOLU Navijači me cijene, a trener Rodgers u mene ima povjerenja - kaže Lovren
 
Kako vam je u Liverpoolu ove jeseni? 
- Možemo kazati da smo krenuli dobro. Imali smo na startu dvije pobjede i jedan neodlučeni rezultat protiv Arsenala, a onda smo izgubili protiv West Hama 0:3. Ipak, ukupno mogu kazati da smo imali dobar ulazak u sezonu. 
Ako usporedimo s prošlom sezonom, start je bio bolji. Naš klupski cilj je završiti među prva četiri u Premiershipu, da se opet kvalificiramo u Ligu prvaka. To nam je najbitnije. 
 
Je li Liverpool kandidat za naslov? 
- Uvijek ima šanse. Ali znamo kako jaki i moćni klubovi igraju u Premiershipu, iznimno kvalitetnim igračima. Svake sezone u Premiershipu je velika borba, ne zna se tko će uzeti naslov. Obično se sve odlučuje u posljednjih pet kola. Ukoliko prvi dio sezone odradimo kako treba, možemo se boriti za naslov.
 
Tko je najveći favorit? 
- Manchester City žestoko je krenuo, oni su uvijek favoriti. Ma, ima tu jako dobrih momčadi koje su na okupu dugi niz godina, u tu skupinu spadamo i mi. Ima također klubova koji se mogu boriti za mjesta pri vrhu. Nema lakih utakmica. Posljednji može pobijediti prvoga. Sve je prepuno neizvjesnosti, zato je Premiership najbolji i najkvalitetniji na svijetu.
 
Kako ste vi sretni sa svojim statusom u Liverpoolu? 
- Najbitnije mi je da sam prošao pripreme kako treba. Dobro sam se osjećao i radio. Isto tako sam se dobro osjećao na utakmicama, osim na ovoj zadnjoj kad smo tako uvjerljivo poraženi. Ali događa se, dođe i prođe. Prvenstvo je dugo, bit će pobjeda i poraza. 
Ima toliko utakmica da uopće nema vremena razmišljati o onome što se zbilo. Ja sam zadovoljan svojim statusom. 
 
Jesu li vas navijači uzeli na zub? Vidimo što se piše na društvenim mrežama...
- Ma, pustite društvene mreže. Ne znam što bih rekao o tome. Ja dobro znam kakav imam odnos s pravim navijačima Liverpoola. 
 
Kakav je taj odnos? 
- Izvrstan! S navijačima koji dolaze na  utakmice, koji su stalno oko kluba imam odnos za poželjeti. Pa ja stalno odem u grad, prilaze mi navijači, fotkaju se sa mnom, traže autogram. Znate koja je jedina istina? Nikada, baš nikada otkada sam u Liverpoolu nisam od nikoga čuo ni jednu ružnu riječ! Baš nikada. Kad navijači sa mnom pričaju samo mi daju podršku. Ovdje vlada zlatno pravilo. Kad se gubi i kad se pobjeđuje, pravi Liverpoolovi navijači su uz momčad i igrače. I u najtežim vremenima. Mene navijači Liverpoola cijene, znaju da se na svakoj utakmici bacam na glavu, dajem sve od sebe. Oni to vole i poštuju. 
S ponosom izađem u grad. Ponavljam, nikad nisam doživio ništa ružno, samo lijepo. Pa sad kad vidim što se o meni piše i govori na nekim društvenim mrežama, kao da živim u nekom paralelnom svijetu.
 
Ipak, imali ste grešaka i kiksova? 
- Da, a tko ih nema? Ne poznajem igrača koji je besprijekoran, koji ne kiksa. Druga je stvar što se onda neki zlonamjerni mediji trude pokazati da nemam pojma. Što mislite da bih igrao u jednom od najvećih svjetskih klubova u najboljoj ligi na svijetu da je tome tako,  da nisam kvalitetan? Sva ta priča oko mojih grešaka je prenapuhana, meni nije jasno da se tolikoblato baca na mene. Ponavljam, s tim živim lagano, samo mi je žao obitelji koja mora čitati takve ružne riječi. Nisu to zaslužili. 
 
Što vam govori trener, suigrači? 
- Imam super odnos s trenerom Brendanom Rodgersom, oduvijek, pa naravno i sad nakon početka sezone. Mnogo sam puta pričao s njim, nakon ove zadnje utakmice s West Hamom rekao mi je ‘ti si meni bitan, imam u tebe maksimalno povjerenje’. Tako misle svi u klubu, svi moji suigrači, a to je meni najbitnije. Jasno, bez obzira što svi u mene imaju 
maksimalno povjerenja, nikad ne mogu kazati da sam potpuno miran, jer nikad ne znaš što te čeka sutra. Međutim i dalje ću se truditi da opravdam njihovo povjerenje. Svi su me u Liverpoolu od prvog dana sjajno prihvatili, odličan sam s svim suigračima, poštuju moje igre i moj karakter.
 
PRENOSIMO Sportske novosti, piše Davorin Olivari, foto Tom Dubravec (Cropix)