Nogometni totalitarizam nekad je bio izraženiji, ali reprezentacija je bila svetinja! Zašto danas nije?
 
Na društvenim mrežama i portalima žučna je reakcija na inauguraciju novoga izbornika »kockastih« Ante Čačića, a zapravo kao otpor najutjecajnijem čovjeku u hrvatskom nogometu, Zdravku Mamiću koji »provodi samovolju u korist osobnih interesa i od nacionalne momčadi stvara privatnu prćiju«. Čačić je postao izbornik u nepovratno narušenom ozračju oko reprezentacije koja se sve više doživljava ili kao uhodani biznis »maksimirskoga bossa«, ili kao utočište preplaćenim hrvatskim zvijezdama koje reprezentativne akcije shvaćaju kao odlazak na wellness. Nogometni štovatelji podjednako sumnjaju u čestitost još jednoga »Mamićeva izbornika« i u bojkot igrača njegova prethodnika, reprezentacija igra pred praznim tribinama ili bez prisustva hrvatskih navijača, koji moraju skrivati nacionalna obilježja i postaju »ilegalci« da bi u Norveškoj ili na Malti na djelu vidjeli Modrića, Rakitića, Mandžukića, Perišića… Kada nisu prazne, s tribina se ori »Za dom spremni«, huligani gdje god stignu prekidaju utakmice i crtaju kukaste križeve, stožerni prvotimci uoči važne utakmice ne odlaze na trening, nego na obavijesni razgovor u USKOK, na domaćoj sceni suci kriminalno griješe i zbog toga oni i njihova djeca dobivaju prijetnje smrću…!? Plači, voljena zemljo.
 
Hrvatskom nogometnom savezu pripisuju epitet jake HDZ-ove utvrde i sve odluke Izvršnoga odbora dovode u kontekst politike, do te mjere da je čak i ministar Uprave, SDP-ovac Arsen Bauk, počeo tražiti rupe u zakonu i mogućnost sudskog osporavanja Čačićeva izbora. Devedesetih godina prošloga stoljeća također je HDZ stolovao hrvatskim nogometom, ali nijedna odluka Izvršnoga odbora HNS-a nije bila podložna kritikama. Barem ne javno. Bila su to vremena kada je bilo uputno udovoljavati željama i odlukama državnoga poglavara Franje Tuđmana, jedinoga hrvatskoga predsjednika koji je sastavljao nacionalnu momčad u kojoj su morali igrati svi njegovi ljubimci. Bila su to vremena kad su se predsjednici saveza i izbornici birali dekretom, a mijenjala »sveta« imena klubova (Dinamo/Croatia), kada je najbolji klub u Hrvatskoj postao državni prioritet i zahvaljujući volji stranke na vlasti imao budžet (pedesetak milijuna maraka) ravan europskim velikanima i desetak puta veći od domaće konkurencije. Bila su to vremena kada je predsjednik HNS-a, Vlatko Marković, javno simpatizirao Tuđmanovu »Croatiju« i slavio naslov prvaka s »najkatoličkijim klubom u Hrvata« dok je 150 kilometara dalje sudac Krečak ukrao »Rijeci« povijesni naslov prvaka… Bez obzira na sve, reprezentacija je bila svetinja. Mamac širokim masama. Ponos Domovine. Možda i zato što su to bila vremena kad je nacionalni ponos bio izraženiji no ikad, a reprezentacija s priznanjem hrvatske države postajala prepoznatljiv brend, vremena kada je »Hajduk« znao dogurati do četvrtfinala Lige prvaka, a »Rijeka« jednom umalo osvojiti titulu prvaka, ali i vremena kad su u hrvatskoj reprezentaciji igrali vrhunski igrači i istinski idoli nacije (Šuker, Prosinečki, Boban…). Frajeri s velikim F. Na terenu i izvan njega.
 
Što se od tih devedesetih godina »ponosa i slave« promijenilo da je hrvatska reprezentacija postala omražena među hrvatskim nogometnim pukom? Je li to što je nacionalni naboj značajno splasnuo u vremenima egzistencijalne krize i saznanja nekih gorkih povijesnih istina, to što je »Dinamo« uvjerljivo osvojio deset uzastopnih naslova prvaka, a »Hajduk« Sanaderovim silaskom s političke scene srozao na najniže grane ili to što se »Rijeka«, unatoč golemoj financijskoj injekciji Damira Miškovića, još uvijek nije dovoljno približila »modrima« da bi se vratila snovima i povijesnoj prilici poput one prije šesnaest godina? Je li to što prvi čovjek hrvatskoga nogometa više nije vrhovni poglavar, nego u narodu omraženi izvršni predsjednik najmoćnijega kluba, koji je s godinama u svim segmentima nogometa i društva ustrojio nomenklaturu ljudi koji ne djeluju po uvjerenju, nego po »Mamićevom defaultu«? Je li to što najbolji hrvatski igrači imaju sve manje vremena i razumijevanja za običnoga navijača dok motre brojke na svojim debelim bankovnim računima i poziraju na »selfiejima« s mega-zvijezdama u svojim klubovima i šepure se njima na društvenim mrežama? Ili ipak to što je tom istom malom hrvatskom čovjeku, u bezizlaznoj situaciji i društvu poremećenih vrijednosti, zaista postalo svejedno hoće li Hrvatska otići u Francusku i tamo napraviti velik rezultat kao ’98, dok pokušava oboriti neke vlastite rekorde, izvlačeći maksimum od svojih mršavih mjesečnih primanja i nema se zbog toga kome jadati pa proklinje Mamićevu reprezentaciju, Mamićeve predsjednike, Mamićeve izbornike, Mamićeve nogometaše i Mamićeve navijače. Jadna je država u kojoj je za sve kriv Zdravko Mamić i još jadnija ona koja mu ne može stati na kraj, ako je doista kriv. 
 
PRENOSIMO Novi list, piše Marko Cvijanović, foto I. Stanzl, Sportcom,hr