Tuga i sjeta na vremena kada je Dinamo bio veliki klub – piše Tomo Židak, novinar Jutarnjeg lista.
 
Tuče me nostalgija. Gase se svjetla na Allianz Areni, Dinamov golman nosi u Zagreb pet lopti u mreži, a s tribina odjekuje sjetna, purgerska pjesma "za ona dobra, dobra stara vremena". I nije ta petica toliko depresivna, gubio je Dinamo i 2-9 u Mostaru od Veleža, pa nisu rasformirali klub, neće ni ovaj put. Sa sjetom i tugom sjetio se jedan "fosil" tih dobrih vremena, kada je Dinamo bio veliki klub, u rangu Bayerna, Barcelone, Juventusa, Celtica, Eintrachta iz Frankfurta, Leeds Uniteda, makar u hotelu Esplanade nije bilo tople vode. Svjetski nogometni poredak se mijenja, Celtic, Eintracht, Leeds United pa i Dinamo, postali su beznačajni, rubni klubovi, a Bayern i Barcelona vladaju svijetom.
 
Nije me uopće briga koja mi je to grupa ili frakcija Dinamovih navijača oživjela uspomene na vrijeme kada se kruh dijelio na točkice, ali je nogometna trpeza bila bogata delicijama. Zagreb je tada imao majstore, Štef Lamza je iz "Splendida" na Zrinjevcu kretao na utakmicu, uz "natoči još jedan pelinkovec". Ali, Zagreb tada nije imao samo Lamzu, Zambatu, Belina i Roru, imao je i Corso kavanu, Medulić kavanu, Kazališnu kavanu, bio je ugodni srednjoeuropski grad.
 
Onda su došli divlji, surovi i beskrupulozni i sve su zatvorili i uništili. Danas imamo rumunjske baletane, portugalske nogometaše, skandinavske hokejaše. Tada nismo imali državnog prvaka, ali smo imali Branka Zebeca, najboljeg trenera u Europi, koji je, kada su ga to pitali njemački novinari, izdiktirao najbolju postavu od igrača koje je trenirao: - Maier, Kaltz, Schwarzenbeck, Beckenbauer, Brnčić, Belin, Keegan, Zambata, Müller, Lamza i Rora...
 
Svega toga sjetio se jedan stari fosil, dok su se gasili reflektori u Allianz Areni, dok mu je u grlu stajalo pet "knedli" i dok je TV reporter plakao - oni su drugi svijet, oni se ne bave istim sportom, itd. Nisu oni nikakav drugi svijet, niti smo mi treći, "šlamperaj" svijet, oni su samo bogati, proračunati i pametni, njihove vizije nemaju rupe. Za razliku od nas balkaneza, uglavnom besprizornih likova iz autobiografske pjesme "Drpi lovu i zbriši". Zadnji put se ovdje ozbiljna momčad gradila dok je još Dinamov "sportski direktor" bio Franjo Tuđman, tada je Dinamo mogao parirati Ajaxu, Portu, Manchester Unitedu i Olympiacosu. Na žalost, i ta Dinamova epizoda imala je crnu rupu. Nije bila Dinamova... Danas, kada je Dinamo prodao Europi igrača za 150 milijuna eura, oni koji su svoje živote ugradili u Dinamovu slavu, ne mogu blizu kluba. I Roberta Prosinečkog i Zlatka Kranjčara i Velimira Zajeca i Tomu Ivkovića i Zvonimira Bobana na maksimirskim vratima zaustavit će portir. A još im nisu zarasla rebra i još imaju masnice od dana kada su ih bacali niz štenge. U Dinamu, vjerovali ili ne, ne vole purgerski duh, zadnjeg igrača koji je "dihal i dišal" na purgeraj, prije jedanaest godina su otjerali u Hajduk.
 
Druga su vremena. I zato "nemojte niš' zameriti", ako se, uz čašu zagorskog "karabita" prisjetim doba kada bi Štef Lamza igrao beka protiv Juventusa i bio najbolji, kada je igrao "desetku" i bio najbolji, kada je Zambata zabijao i Bayernu i Celticu i kada bi u Frankfurtu dobili tri komada, a u Zagrebu bi zabili četiri. To su bili cajti, a ne ovaj GMO nogomet, kada se moram diviti Thomasu Mülleru i živcirati zbog Eduarda, Machada i ljutiti na Zorana Mamića, jer u frižideru drži Ćorića, Roga. itd.
 
PRENOSIMO Jutarnji list, piše Tomislav Židak