ODBOJKA Post festum nastupa hrvatske ženske reprezentacije na Europskom prvenstvu u Rotterdamu.
 
Najjače igračice su stigle na pripreme tek prije nepunih mjesec dana. Zašto i zbog čega, to zna Vercesi najbolje. Neslužbeni razlog - ipak malo previše popuštanja ekipi
 
Nakon što su Hrvatice prvi i posljednji put bile na Olimpijskim igrama, u Sydneyju 2000. godine, što je bio kraj jedne sjajne generacije koja je bila moćna devedesetih godina, kada su tri puta zaredom bile srebrne u Europi (1995-99), uslijedio je pad hrvatske ženske odbojke.
 
Iako, zadržale su kakav-takav kontinuitet nastupa na europskim prvenstvima, osim 2003. kada se nisu kvalificirale. No to je bio uglavnom maksimum jer ne bi prolazile skupinu.
Rotirali su se treneri, puno je igračica prošlo kroz reprezentaciju, iako je kostur uvijek postojao, Poljak, Jerkov, Ušić, Grbac, Popović, Barun, Topić... Reprezentativke su nam igrale u inozemnim klubovima, i to odmalena, i svakako se ne može reći da su produkt domaće pameti i domaćih liga. Stasale su, bivale sve zrelije i iskusnije, i čekao se samo neki okidač kada će konačno zasjati punim sjajem i osvojiti nešto.
 
Bez „čvrste ruke“
 
Dogodilo se to prije dvije godine na EP-u u Njemačkoj, kada se možda nitko, rezigniran dotadašnjim rezultatima, nije ni nadao. Reprezentacija je dana u ruke Igoru Lovrinovu, riječkom stručnjaku koji je dobar dio tih reprezentativki i trenirao dok nisu odletjele preko granice. Odrađene su pripreme u - Gospiću, što je bilo prilično čudno, kasnije i u Mariboru, no - odrađene su kako treba. Nije ih bilo puno, ali su skupile glave. Lovrinov je imao neku svoju viziju, i pozvao je one za koje je mislio da su najbolje.
 
Epilog se zna, odigrale su EP odlično, već tada načele Ruskinje, iako ih nisu dobile, no prošle su skupinu, prošle osminu finala i u četvrtzavršnici naletjele na domaćina Njemačku, s talijanskim izbornikom i talijanskim sucima. No peto mjesto slavilo se tada kao ulazak u finale.
 
Nažalost, Lovre nije nastavio dalje, već je nekoliko mjeseci kasnije, u posljednji čas u kvalifikacijama za SP 2014. uskočio Angelo Vercesi, Brazilac koji je imao iskustva rada u Hrvatskoj kao trener u Splitu. Donio je potpuno drugačiju filozofiju rada, ali i ophođenja u reprezentaciji. Vrlo šarmantan, otpočetka nije bio zagovornik “čvrste ruke”, što je Lovrinov češće koristio, već je sve više uvodio demokraciju u ekipu. A previše demokracije u sportu, nije uvijek produktivna metoda...
 
Bilo kako bilo, Vercesi je sjajno odvozio te kvalifikacije, i na krilima tog uspjeha odradio cijelu prošlu godinu dobro, unijevši dosta novina u treninge. Iako, kada se hladno pogleda samo rezultat, bilo bi mjesta zamjerkama, pogotovo za kraj lanjskog SP-a koji nije bio na pravom nivou.
 
S obzirom na to da su 2013. bile pete, imao je komotnu situaciju jer nije trebalo igrati europske kvalifikacije. Odlučili su se stoga u našem stožeru za Europske igre u Bakuu i Grand Prix kao pripreme ovoga ljeta. Od kraja svibnja su bile na pripremama, uz tri tjedna stanke krajem sedmog i početkom osmog mjeseca. Zvuči dosta i u disharmoniji sa stalnom Vercesijevom žalopojkom o kratkim pripremama, no činjenica je da su mu najjače igračice stigle tek prije nepunih mjesec dana. Zašto i zbog čega, to najbolje on zna. Službeni razlog - ozljede i rehabilitacije. Neslužbeni, ipak malo previše popuštanja ekipi.
Uostalom, sve više do izražaja dolazi problem što Vercesi ima vrlo slab uvid u bazu hrvatskih igračica u domaćoj ligi, pa se, recimo, lani eksperimentira na poziciji libera s igračicama koje to nikada nisu igrale, da bi sada uzeli Nikolinu Božičević, mladog libera koja to oduvijek igra, i kojoj bi možda više koristilo da je i lani bila u ekipi. Uzgred, zbog nekog administrativnog propusta, ona nije igrala ovogodišnje utakmice Grand Prixa, što bi joj zasigurno odlično došlo u školovanju...
 
Kamenčići mozaika
 
Također, u reprezentaciji ove godine nije bilo ni njegova pomoćnika iz Brazila, a nije bilo ni psihologinje koju su u prijašnjim akcijama mnoge reprezentativke jako hvalile kao iznimno potrebnu i korisnu. A sve su to kamenčići u mozaiku jednog uspjeha. Zato ne treba čuditi što izgube od Bjelorusije a pobijede Rusiju. Jer nije toliko kvaliteta u pitanju, koju imamo, iako ne baš ujednačenu na svim pozicijama, već - sustav i dugotrajni rad.
Je li taj njegov sustav dobar, vidjet će se vrlo skoro, jer u siječnju su kvalifikacije za Olimpijske igre, na kojima će biti jako teško plasirati se u Rio. Direktno ide prvak, drugo i trećeplasirani idu u dodatne svjetske kvalifikacije u Japan, zajedno s ostalim pretendentima.
 
Dogodine dakle, ako se ne izbori Rio, nema velikog natjecanja, a onda? Onda će i pola ove reprezentacije u mirovinu. A mlade? Imamo li ih? Na juniorskim prvenstvima Europe nema ih odavno, od 2008. godine. Tada su za juniorke igrale Bernarda Brčić, Bernarda Čutuk, Nikolina Jelić, Martina Malević...
 
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Što je nedostajalo za bolji rezultat?
- veći broj dana priprema reprezentacije koja će igrati na EP-u
- veći broj pripremnih utakmica
- ozlijeđena Mia Jerkov pokazala se kao nenadoknadiv gubitak
- veće zajedništvo od početka turnira
- brža i kombinatornija igra
- pokretljivija igra u obrani
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
 
PRENOSIMO Sportske novosti, piše Zlatko Karlo, član IO HZSN, foto arhiva HOS