U prvoj njegovoj sezoni zagrebaši su igrali polufinale SEHA Gazprom lige i četvrtfinale Lige prvaka, a ova sezona počela je sjajno – s pet uzastopnih pobjeda. Tri u SEHA ligi i dvije u Ligi prvaka – piše Damir Mrvec, novinar Večernjeg lista
 
 – Trenutačno se u Zagrebu osjećam jako dobro. Kao lani u ovo vrijeme, ha-ha. Naravno, lani u ovom vrijeme tek sam došao. Iskreno, našao sam svoje mjesto u gradu, klubu, kod ljudi. Ne volim gužvu, ne volim izlaziti tamo gdje ima puno ljudi. Više volim otići na Jarun, prošetati se. Ne volim male prostore. No s obzirom na dobre rezultate, svaki vikend kada igramo kod kuće u Ligi prvaka dolazi mi puno prijatelja s kojima moram ipak malo izaći, pokazati im grad – rekao je Vujović.
 
U Zagrebu je postao prepoznatljiv. Ljudi ga pozdravljaju na svakom koraku, na svakom mjestu.
 
TAJNA O GROŽĐU
 
 – Ljudi mi prilaze bilo da se nalazim u šoping-centru, tržnici, kladionici, na semaforu. Uglavnom mi čestitaju na uspjesima kluba, na onome što smo do sada postigli, požele mi sreću u idućim utakmicama. Neki mi daju riječi podrške pa se nakon takvih susreta osjećam jako ugodno – kaže 
 
Vujović i prisjeća se nedavnog odlaska na trešnjevački plac.
 – Nekoliko sam puta sjedio u kafiću pa bi mi prišli nepoznati ljudi i počastili me kavom. Neki dan na tržnici samo kupovao grožđe koje obožavam. A nikad ne kupujem kod istih ljudi. I tako ja kupujem kod jednog prodavača, a drugi s nekoliko metara udaljenosti viče:” Je l’ vidite kako vam je moje grožđe pomoglo da pobijedite u Celju?” Ja mu kažem: “Nisam ga, nažalost, dijelio s igračima.” Ali tom svojom izjavom navukao me da i kod njega kupim – istaknuo je Vujović koji obožava sve vrste voća.
 
– Jedem jabuke, kruške, grožđe, banane, naranče. Voće mogu jesti 365 dana u godini. Grožđe mogu jesti svaki dan. Kada sam živio u Španjolskoj i Makedoniji, davio sam se u grožđu – istaknuo je.
 
Voli li više bijelo ili crno grožđe?
 – Ha-ha. Znate kako kaže narod. Dobra svinja nema slabe šunke. Tako je i grožđe dobro bilo da je crno ili bijelo.
 
LOVAC KRATKA VIJEKA
 
Razmišljate li o vlastitom vinogradu?
– E to mi je želja. Inače, nedavno sam kupio jednu vikendicu nedaleko od Šapca, uz rijeku Savu. To mi je, kao i mojoj obitelji, promijenilo smisao života. Uvijek sam živio u zgradama. Stalno sam bio okružen betonom. Uvijek sam zavidio onim ljudima koji imaju kuće negdje u prirodi, koji peku roštilj, koji imaju svoj bazen. E sad sve to imam i ja. Od stana do vikendice imam sedam minuta automobilom ili motorom. Imam veliku terasu, lijep pogled. Možda bih i prije kupio kuću u Šapcu da sam znao da će mi to biti trajno mjesto stanovanja – rekao je Vujović.
 
Nova vikendica udaljena je desetak metara od rijeke. Može li se tamo kupati?
 –  Naravno da može. Na tom dijelu Sava je čista. Moći ću i pecati. Naravno, kada mi to vrijeme dozvoli. Jer, pravi pecaroši satima tamo sjede. Moći ću i ja tako kada se ostavim rukometa i trenerskog posla. Volim gledati na televiziji onaj specijalizirani program o pecanju – naglasio je.
 
Kažete da ste pecali u životu, koji vam je bio najveći ulov?
 – Najveći je ulov kada su u pitanju ribe moja supruga. Šalim se. Nisam imao neke veće ribičke trofeje. Ne mogu se time pohvaliti. Ne mogu se pohvaliti ni kao lovac. Imam kod kuće pušku, a moje bavljenje lovom bilo je kratka vijeka. Jednom prilikom sam s prijateljima išao u lov. I tako ispred sebe vidim jelena. I sad gledam ja to divno stvorenje na čistini, gleda on mene, a ovi moji mi šapću sa strane: pucaj, pucaj. Ma kako da pucam, u što da pucam. To mi je bilo kao da pucam u čovjeka. Nisam mogao – zaključio je Vujović dodavši: 
 
– Što se tiče životinja, ne volim gledati kako ih ubijaju, kako ih muče. Deset sam godina živio u Španjolskoj, ali nikad nisam išao na koridu. Da sam i išao, uvijek bih navijao za bika. Meni je žao kada ga izbodu. Nevjerojatno mi je da se ta vrsta bikova uzgaja samo za koridu. Oni nisu dobri ni za rasplod niti je njihovo meso dobro za jelo. Oni se uzgajaju da bi bili ubijeni. To nije normalno  – rekao je.
 
DINAMO JE HRVATSKI BREND 
 
A jeste gledali uživo utrku bikova u Pamploni?
 – Ha-ha, zbog dokumentarca o tome u klubu smo se posvadili s HRT-om. Oni su prikazivali dokumentarni film u terminu naše utakmice Lige prvaka u Celju. Što se tiče tog događaja, velik broj ljudi dođe to gledati. Kako bi zauzeli što bolje mjesto za gledanje, neki ljudi spavaju cijelu noć u parku. A oni koji ne dođu na vrijeme i koji su malo popili trče ispred dvadesetak bikova. Po meni ti ljudi nisu normalni. To nije hrabrost, nego ludost. Nerijetko dođe do incidenata, pa čak i do smrtnog slučaja. Još mi je smješnije kada ispred bikova dođu trčati stranci, Finci, Šveđani, Norvežani. Bolje im je bilo da su išli skijati – istaknuo je Vujović.
 
Biste li vi trčali ispred bikova?
 – Bih, ali na drugom katu. Ionako riskiram život vodeći utakmice.
 
Možda bi vaši rukometaši potrčali ispred bikova?
 – Ne, ne. Za njih bih ipak našao drugu vrstu sporta gdje se mora isto tako brzo trčati. Više sam ljubitelj loptačkih sportova. Volim gledati košarku i nogomet. To su sportovi u kojima može vidjeti  puno dobrih stvari – kreativnost, suradnju, kolektivni duh, disciplinu, požrtvovanje, taktičke elemente, preciznost, koncentraciju – kaže Vujović.
 
Može li se, gledajući košarku i nogomet, nešto kopirati u rukomet?
 – Naravno. Kada gledate nogomet, on sve više sliči rukometu. Igraju okolo, okolo, a onda nabace u šesnaesterac. Tako se i u rukometu igra okolo, okolo, pa se doda na pivota. U košarci imaju pick and roll. Tamo to rade branič i centar, a  kod nas branič i pivot. Jedina je razlika između rukometa i košarke što kod nas igrač može šutirati s poda, a u košarci se ipak moraju dići ruke i tako šutirati. Za mene je rukomet poput desetoboja – kaže Vujović.
 
Stignete li uživo gledati nogomet ili košarku u Zagrebu?
 – Nažalost nisam stigao. Prošle godine bilo je puno dobrih košarkaških utakmica u ABA ligi koje sam želio vidjeti uživo. Vjerujem da ću ove sezone otići barem na jednu utakmicu Cedevite koja igra i Euroligu. Želja mi je otići gledati Dinamo u Ligi prvaka. To je sigurno jedan poseban doživljaj. No nekako se uvijek preklapaju termini Dinama s mojim treninzima ili utakmicama. Navijao sam i za Hajduk u Europskoj ligi. Čak sam Leonu Sušnji, svom igraču, dozvolio da ode na utakmicu Hajduka u Split i da izostane s treninga, što je za mene jako čudno. Ali znam da je veliki navijač Hajduka i da mu je to puno značilo. Dinamo je pak uvijek za mene ostao klub velike četvorke u bivšoj Jugoslaviji. To je klub koji ima svoju povijest, klub koji je obilježio jugoslavenski i hrvatski nogomet. To je hrvatski brend. Mislim da će Dinamo u skoroj budućnosti napraviti još bolje rezultate – istaknuo je.
 
Rekli ste da se često šećete Jarunom. Napravite cijeli krug oko jezera?
 – Pa ne. Ipak sam ja Crnogorac. Ne odgovara mi tako dugačka šetnja. Kada se odlučim obići jezero, onda ću kupiti bicikl. Na Jarunu točno sve znam, gdje ću parkirati automobil, kojim ću se dijelom prošetati i gdje ću popiti piće. Često tamo odem sa svojim rukometašima uoči bitnih utakmica – rekao je.
 
Razmišljate li da u Zagrebu otvorite restoran poput onog u Šapcu?
 – Ne znam. Ne vjerujem da ću tako dugo ostati u Zagrebu. Bilo bi zanimljivo otvoriti restoran negdje na moru, u Rijeci, Splitu, Zadru. Ali i u Zagrebu koji je europska metropola, divan grad. Opet, kada bih ovdje otvorio restoran, imao bih ogromnu konkurenciju. Zagreb ima jako puno dobrih restorana  – rekao je Vujović.
 
NIJE OLIMPIJA, NEGO BOJANA 
 
U Šapcu se restoran zove Car.
 – Pa tako su me zvali moji najbolji prijatelji pa sam to iskoristio za ime restorana. Inače, slabo sam u tom restoranu. To više vode moj sin i suprugin brat. Vjerujte mi da sam rijetko i gost u svom restoranu. Zanimljivo je da malo ljudi sa strane zna da je to moj restoran kada dođu. Nisam stavljao nikakve slike ni trofeje. Ali uskoro ćemo renovirati pa nije loša ideja da stavim nešto od svojih trofeja na zidove. Inače, kad i odem za vikend u Šabac, ništa ne stignem jer, dok obiđem obitelj, pa dok se poigram s unukom, ode vrijeme. Imam sad i neke bitnije stvari za rješavanje. Kći mi ide na studij turizma i hotelijerstva u Barcelonu. Ona je inače rođena u Barceloni, za vrijeme Olimpijskih igara 1992. godine. Ali nisam je nazvao Olimpia, ha-ha. Zove se Bojana. Što se tiče sina, on je završio menadžment i traži posao. Traži ga već dulje. Pružila se sad neka prilika da mu Zoran Gobac nađe neki posao, čak možda i u Hrvatskoj. Osobno bih volio da se zaposli negdje u Zagrebu. Može biti i zastupnik neke hrvatske tvrtke u Srbiji – istaknuo je.
 
Nedavno ste nasmijali ljude izjavom da će možda umjesto izravnog prijenosa PPD Zagreb – Veszprem ljudi gledati dokumentarnu emisiju kako se pravi ajvar. Kako vam je ajvar pao na pamet?
 – Pa sad je vrijeme pripreme zimnice, a i sjetio sam se kako u mom šabačkom restoranu imamo specijalitet – makedonsku dasku. Tu se uz sir i nareske služi i ajvar.  
 
Čini se da ste i ljubitelj dobrog roštilja?
 – Pa ne baš. Više volim jela koja se jedu žlicom. Ako dnevno ne pojedem juhu, kao da nisam jeo. Volim jesti grah. Jedem puno povrća, mlijeko i mliječne proizvode. Često sam na trešnjevačkom placu i već me tamo svi znaju. Bilo je zanimljivo jer sam jedan dan išao na tržnicu s jednom prijateljicom iz Makedonije. Šokirala se kada je vidjela da su cijene voća i povrća triput više nego kod nje. A ja joj kažem da je u Zagrebu drugačiji standard pa su i drugačije cijene. 
 
A imate li neke omiljene restorane u Zagrebu?
 – Često odem u Magazinsku klet, a postoje i dvije pizzerije u koje volim otići. Jedna je na Trešnjevci, a jedna u Cvjetnom naselju. 
 
Što od pečenja najviše volite jesti?
 – Janjetinu. I mora biti topla. Nikako ne volim hladnu. Neki kažu da je to specijalitet. Za mene nije. Gdje sam jeo najbolju janjetinu? Ovog ljeta kada sam bio na rukometnom kampu Jasmina Mrkonje na Vlašiću. Tu su oni planinski janjci koji pasu pod ručnom kočnicom. Jednom sam jeo dobru janjetinu u srpskoj Požegi. Tamo se radi na jedan čudan način. Prvo iskopaju rupu u zemlji, naprave vatru i, kada ostane žar, onda se stavlja janjetina u veliku tavu sa svim mogućim voćem i povrćem koje je u tom trenutku aktualno i onda se sve to poklopi. Ne možete vjerovati kako je to ukusno. Ta janjetina se jednostavno topi u ustima – rekao je Vujović.
 
Usporedno s treniranjem PPD Zagreba, Vujović je i izbornik Slovenije. Jasno, mnogi su ga vidjeli i htjeli na klupi hrvatske reprezentacije. No očigledno je bilo prerano za tako nešto. 
 – Pa to sa Slovenijom ispalo je onako iznenada. Rekao sam zašto ne? Pratim najbolje slovenske igrače koji igraju u inozemstvu, planiram, razmišljam. Uskoro će EHF vikend, onda sam dogovorio prije Europskog prvenstva dvije prijateljske utakmice s Hrvatskom. Jedna će se igrati 8. siječnja 2016. u Umagu, druga u Kopru dan kasnije. Dogovorit ću i dvije utakmice protiv Makedonije. Slovenija je jedna dobra, kreativna reprezentacija. Ponekad su u nekim rješenjima prebrzi pa ih treba malo usporiti – istaknuo je Vujović.
 
PAMTI TUČNJAVU U BITOLI 
 
Slovenija ima jako tešku skupinu na Europskom prvenstvu u Poljskoj. Igra u skupini sa Španjolskom, Švedskom i Njemačkom. Prva tri idu dalje.
 – Vjerujem da možemo proći u drugi krug. Da ne vjerujem, ne bih bio izbornik – istaknuo je Vujović.
 
Pomoćni trener trebao mu je biti Branko Tamše, trener Pivovarne Lako kojeg je nedavno pobijedio u taktičkom nadmudrivanju u 2. kolu Lige prvaka. No klub je odlučio ne pustiti Tamšea jer ne mogu za njega naći kvalitetnu zamjenu. Tako za sada Vujovićev pomoćnik ostaje samo Uroš Šerbec, bivši reprezentativac. 
 
Vujović je kao igrač bio dosta prgave naravi. I danas se prisjeća incidenta na prvenstvenoj utakmici u Bitoli.
 – Uh, atmosfera je bila jako, jako vruća. Cijela utakmica igrana je u vrlo napetom ozračju. Na kraju utakmice postigao sam pogodak. Ne znam je li bio za neodlučen rezultat ili za pobjedu, ali ga zapisnički stol nije odmah upisao. Poludio sam. Uletio sam na zapisnički stol, neki gledatelji su reagirali pa sam uletio i među njih. Nastala je opća tučnjava – prisjeća se Vujović.
 
I kao trener bio je “nezgodan”. Posebice u Makedoniji kada je bio trener Vardara. Zbog napada na suca bio je kažnjen godinom suspenzije. Kaznio ga je i EHF zbog incidenta na utakmici Vardar – Magdeburg. No u Zagrebu se nekako primirio.
 – Ostario sam. Ne da mi se više – znao je reći.
 
Je li ga nešto posebno naljutilo u posljednje vrijeme?
 – Da. Jako sam se naljutio na organizaciju smještaja u Brestu. Upozoravao sam čelnike SEHA lige da je hotel u Bjelorusiji neadekvatan za ovu vrstu natjecanja. Nisu me uzeli za ozbiljno i moja se momčad tamo otrovala hranom – zaključio je Vujović. 
 
PRENOSIMO Večernji list, piše Damir Mrvec, foto Igor Kralj (Pixell)