Hoće li ikad svanuti vrijeme kad će navijači umjesto svega onoga što su bili u posljednjih 25 godina konačno moći biti samo i jednostavno - navijači?
 
Bila je to jedna od onih utakmica koje se u sjećanje tinejdžera zaluđenog loptom urežu za sva vremena. S istočne tribine gotovo se više pratilo i komentiralo što se događa na sjevernoj tribini nego na travnjaku. A onda, neposredno nakon što je dugokosi centarfor Milan Đurđević po drugi put ugurao loptu u Hajdukovu mrežu, ograde su popustile, a auditorij je eksplodirao. Bila je to samo kulminacija svega onoga što se događalo od prve minute i svega onoga što se "šuškalo" po gradu danima prije tog okršaja s Partizanom. Svi su znali da se nešto sprema, iako nitko nije znao što. Ali bilo je jasno da će se ispušni ventil svih problema koje su u ranu jesen 1990. mučili "balvaniziranu" Dalmaciju i teritorijalno sve podijeljeniju Hrvatsku, odvrnuti baš tog 26. rujna. I baš na nogometnom stadionu, gdje je hrvatski nacionalni otpor u to vrijeme imao najveće žarište.
 
"Hrvatska liga!"
 
Bilo je to četiri mjeseca nakon neodigranog derbija između Dinama i Crvene zvezde na Maksimiru, koji je i prije starta na terenu okončan na tribinama. Sreća u nesreći je što je baš ta neodigrana zagrebačka utakmica kumovala odluci da se navijačima Partizana ne dozvoli dolazak na Poljud, jer je scenografija mogla biti katastrofična. Ovako je, srećom, stradala samo jugoslavenska zastava koju je grupa navijača utrčalih na travnjak spustila, zapalila i vratila na jarbol. Uz podršku i pljesak s tribina, s kojih je vrištao poklič "Hrvatska liga!" Bila je to jasna i otvorena poruka. Koja je poslana u ime hrvatskog navijačkog korpusa, ali i svih onih koji su mislili isto, ali nisu imali hrabrosti djelovati.
 
U vremenu bez interneta i bez strelovitog instantnog protoka informacija i stavova trebalo je proći neko vrijeme kako bi se posložila prava slika onoga što se dogodilo. Sjećam se dvojbi i rasprava u toj temi nedoraslom dječačkom društvu oko toga jesu li oni koji su prekinuli utakmicu i zapalili jugoslavensku zastavu face ili propalice. Sjećam se brojnih pitanja koja su u zbunjenim tinejdžerskim glavama izazivala konfuziju, a koja mi ni iz današnje perspektive, 25 godina kasnije, ne izgledaju ništa manje teška i zahtjevna. Je li moralno prekršiti zakon ako se s njim ne slažeš? Gdje su granice ljudskog prkosa i građanskog (ne)posluha? Tko ih uopće povlači?
Sirova društvena savjest
 
Četvrt stoljeća kasnije već nekoliko generacija nasljednika onih koji su se tada svojim metodama borili za neki zajednički "viši cilj", uvučeno je u neke nove ratove. Ovog puta ne nacionalne i ideološke, ali opet egzistencijalne i identitetske. Dinamovi navijači svoje bitke na ovaj ili onaj način vode praktično od hrvatske neovisnosti. Teško se i sjetiti sezone u kojoj nisu plamsali sukobi i neslaganja maksimirskih tribina s različitim interesnim skupinama koje su taj klub pretvarale u svoju igračku. S druge strane, Hajdukovci su se osim centralizaciji i Dinamovoj šapi nad cijelim hrvatskim nogometom sve temeljitije suprostavljali i političkim i interesnim šapama koje su uništavale Hajduk iznutra.
 
Tko bi pomislio da će se u svojoj različitosti ta dva suprotna pola toliko približiti? Do te mjere da će biti spremni zajedničkim mimohodom pokazati svoju snagu zajedničkom neprijatelju i mirno egzistirati jedni uz druge na istoj tribini, bez ikakvih bodljikavih žica i željeznih ograda? Tko bi rekao da će i 25 godina kasnije navijače Hajduka i Dinama opet ujediniti neki "viši cilj"?
 
Tužna je, zapravo, sudbina hrvatskog nogometnog navijača. Umjesto uživanja u onome zbog čega su se zapravo i okupili, ljubavi prema klubu i strasti prema nogometu, hrvatski su navijači već desetljećima u funkciji nekakve sirove društvene savjesti i narodno-oslobodilačke vojske koju pokušavaju zajahati i iskoristiti svakojake struje i ideologije. Huliganske mrlje i neki potpuno iracionalni i autodestruktivni ispadi ne mogu nagristi činjenicu da su navijači jedna od rijetkih građanskih skupina koja uz sve svoje mane i pogrešne korake pokazuje i želju i hrabrost za konkretiziranjem, a ne samo teoretiziranjem borbe za svoje svetinje i svoje ideale.
 
Sve radikalnije generacije
 
Usprkos činjenici da u sustavima i režimima čijim anomalijama prkose uvijek imaju snažnijeg i moćnijeg protivnika, navijačka supkultura uvijek ima jednu ozbiljnu prednost. Navijačke skupine uvijek su mlade, pršte energijom i motivacijom dokazivanja jer uvijek dolaze nove, gladne generacije koje zauzimaju mjesta starijih i umornijih. I koje sa svakom novom smjenom generacija donose i sve radikalnije stavove i ideje za bitke koje su naslijedili. Što za posljedicu često ima nekontrolirane i besmislene izgrede zbog kojih šira javnost okreće glavu od njihove borbe i ideala ne želeći prihvaćatiti opasnu tezu kako "cilj opravdava sredstvo".
 
Međutim, ako na stranu stavimo onaj dio čistog huliganizma kojeg je nemoguće racionalizirati, navijači su, sviđalo se to nekome ili ne, u našem društvu već desetljećima faktor od nedvojbene važnosti, koji često brutalno jasno i direktno artikulira teme i probleme koje se mnogi ne usuđuju. Često se čuju zajedljivi komentari kako "nogomet nije najveći problem našeg društva" i pitanje "zašto se navijači umjesto za nogomet istim žarom ne bore za brodogradilišta, tvornice, radnike?" Međutim, zašto bi? Tko brani svima drugima da prosvjeduju i bore se za svoju pravdu i svoje svetinje? Zar bi nogometni navijači trebali biti profesionalni ratnici u ime svake ugrožene ili obespravljene skupine? Što je sa svim ostalim skupinama građana koje tvrde da su nezadovoljne, ali su ogrezle u konformizmu i vrhuncem svoje borbe za pravdu drže poneki anonimni komentar ili lajk koji će im barem za trenutak olakšati dušu od stida što zapravo ne čine ništa?
 
Huliganizam ili građanska hrabrost?
 
Percepcija važnosti i vrijednosti organiziranog navijačkog pokreta u Hrvatskoj leži u očima promatrača. Jedni će uvijek tvrditi kako su navijači tek skupine huligana čiji su ciljevi isključivo zadovoljavanje vlastitih poriva i kreiranje nereda. Drugi će reći kako su važan društveni korektiv i jedna od rijetkih građanskih skupina kojih se svaki režim plaši. A sama ta činjenica izaziva respekt. Odličan primjer te različite perspektive i percepcije su i događaji s Maksimira i Poljuda od prije 25 godina.
 
U kontekstu tadašnje društvene realnosti navijački otpor rušilačkom pohodu Delija u Maksimiru i paljenje jugoslavenske zastave na Poljudu bili su djela huligana koja su bila oštro osuđena sa svih društvenih i državnih instanci. No, s današnjim vremenskim odmakom i posve drugačijim društvenim kontekstom, ta dva događaja više se gotovo i ne doživljavaju kroz prizmu navijačkog huliganizma nego građanske hrabrosti. Danas, 25 godina kasnije, slavimo i poštujemo odlučnost i otpor kojeg su navijači Dinama i Hajduka pokazali prema nečemu što je svoje pravo lice pokazalo tek u povijesnim događajima koji su slijedili. Mnogima je trebao povijesni kontekst da bi na pravi način shvatili i procesuirali što se zapravo događalo u svibnju i rujnu 1990. na dva najveća hrvatska stadiona.
 
Logično se stoga zapitati kako će s određene vremenske distance izgledati današnji ratovi i sukobi koji plamte unutar hrvatskog nogometa? Kako će vremenski odmak interpretirati aktualne događaje? Hoće li i za 25 godina neke nove navijačke generacije voditi neke nove, tko zna kakve ratove protiv tko zna kakvih protivnika? I hoće li ikad svanuti vrijeme kad će navijači umjesto svega onoga što su bili u posljednjih 25 godina konačno moći biti samo i jednostavno - navijači?
 
PRENOSIMO Sportske novosti, piše Bernard Jurišić, foto Ivo Čagalj i Marko Lukunić