TEMA SN Deveti plasman Hrvata na veliko natjecanje strši kao trend u odnosu na četiri vize Srbije, tri Slovenije i jednu BiH, ukupno osam
 
U svijetu nogometnih zemalja, odnosno reprezentativnih dosega, Hrvatska je definitivno globalni fenomen. Ona je na sebe trijumfalno skrenula pažnju još u vrijeme trajanja Domovinskog rata, kada je u ciklusu 1994-96. prkosila viceprvacima svijeta, Italiji, te izborila prvi veliki turnir Euro ‘96. Kada je dvije godine kasnije bila u realnoj prilici postati svjetski prvak, u Francuskoj, vrativši se u domovinu s brončanom medaljom, Hrvatska se upisala među najvažnije zemlje u povijesti nogometa, njih 20 koje su se okitile odličjem od 1930. godine do danas. Njena posebna vrijednost, osim što je djelo reprezentacije s tek osam godina postojanja, odnosno pet godina natjecanja, jest što dolazi iz zemlje koja ima samo 4,2 milijuna stanovnika. To je osnažilo mit o Vatrenima 1990-ih godina u svijetu, gdje god u domaćem okruženju umanjivan tezom (točnom) kako je ta reprezentacija ipak bila proizvod nogometnih procesa iz bivše Jugoslavije. Upravo se na tom temelju tumačilo kako će nakon silaska sa scene te generacije Hrvatska zakoračiti u reprezentativnu (nogometnu) globalnu anonimnost, što se kao trend začeo u ostalim zemljama bivše federacije. Kada je Hrvatska propustila Euro 2000. godine, upravo u vrijeme osipanja brončane generacije, takva su predviđanja dobila zamah…
 
Od toga neuspješnog pohoda, međutim, Hrvatska je ostvarila čak sedam od osam plasmana na velike turnire Eura i Mundiala. Posljednjim uspješnim zaključenjem kvalifikacija, na Malti, Hrvatska je i egzaktnim pokazateljem ostvarila više nastupa na EP i SP od svih zemalja zajedno nastalih na prostoru bivše Jugoslavije.
 
Deveti plasman Hrvata strši kao trend u odnosu na četiri vize Srbije (jednu uz Crnu Goru), tri Slovenije i jednu Bosne i Hercegovine - ukupno osam! Koja je tajna neusporedive uspješnosti Hrvatske u odnosu na susjede?
 
Pođimo od onog što smatramo temeljem hrvatske uspješnosti, unatoč suženoj bazi od samo 4,2 milijuna stanovnika, što je neznatno veća od BiH (3,8), 50% brojnija od Slovenije (2) i Makedonije (2,1), ali i 70% manja u odnosu na Srbiju (7,2). Dakle, temelj uspješnosti hrvatskih nogometaša je njihov izraženi talent, što se kao dio jugoslavenskih reprezentacija jasno nazirao do 1990. godine, a potom potvrdio kroz 25 godina Vatrenih. U tom razdoblju je Hrvatska kontinuirano vrhunskim igračima prisutna u najjačim europskim ligama i elitnim klubovima. Činjenica da je to generacijski kontinuitet od četvrt stoljeća ukazuje na izvorni talent hrvatskih nogometaša, koji su važni akteri tih najjačih sredina. Jedan od važnih faktora njihove uspješnosti je to što vrlo mladi odlaze u inozemstvo i dobivaju nužnu nadgradnju u razvoju svojih vještina. Drugi faktor koji utječe na njihov vrhunski razvoj jest zdrava ambicija hrvatskih nogometaša, koji se u pravilu ne zadovoljavaju velikim zaradama, nego su voljni stalno učiti i napredovati do svojih maksimuma. Recimo da im je u kulturi ambicioznost i prilagodba inozemnim doktrinama koje vode uspjehu...
 
Dakako da bismo te trendove (talent i ambicija) sporadično mogli prepoznati i u ostalim zemljama bivše federacije. Štoviše, Srbi imaju i plodniji (masovniji) izvoz od Hrvata, ali njihovi reprezentativni dosezi nisu ni približni našima. Tu dolazimo do trećeg, a možda i prvog faktora koji utječe na uspješnost hrvatske reprezentacije. Ona je, i zbog specifičnih uvjeta nastajanja i odrastanja (vrijeme borbe za neovisnost), postala kultna momčad za Hrvate. Hrvatski su nogometaši, bez obzira gdje igrali, u bilo kojim uvjetima, reprezentaciju stavljali iznad svega i tako su se prema njoj odnosili. Sve je to učvrstilo ozračje jedinstva igrača i navijača, reprezentacije i šire javnosti, simbioze na kojoj se kompenziralo hendikepe u odnosu na veće zemlje i snažnije suparnike. Taj naboj za Hrvatsku bio je nešto što je našu reprezentaciju činilo posebnom, a što su nam javno (primjerice Capello, Sacchi...) isticali mnogi stručnjaci i zavidjeli mnoge i najveće reprezentacije. Tog jedinstva nije bilo, recimo, u Srbiji, što djeluje uvjerljivim argumentom, pored njihove igračke kvalitete, brojnim razočaravajućim kvalifikacijama.
Hrvatska se sada suočava s prvim natruhama ozbiljnog unutarnjeg rascjepa, a što već pokazuje i prve vidljive posljedice na uspješnost inače opet vrlo talentirane reprezentativne grupe. Upravo te naznake, koje prijete da u perspektivi Hrvatsku povuku u trend prosječnosti ostalih zemalja u okruženju, najbolje pokazuju (kad ih nije bilo) koja je bila odlučna snaga hrvatskog nogometa da afirmira svoj bogomdani talent... Piše Robert Matteoni
 
Ma koliko imala republika i stanovnika, ni Jugoslavija nije bila bolja od Hrvatske!
 
To što su Vatreni uspješniji od država nastalih na prostorima negdašnje Jugoslavije i nije ništa čudno jer Hrvatska je bolja nego što je bila sama Jugoslavija! Ma koliko imala republika i milijuna stanovnika. Dok su se dečki u kockastim dresovima plasirali na deveto veliko natjecanje od 11, Srbi imaju četiri - zajedno s Crnogoricima ili sami, Slovenci tri, BiH jedan; pritom potonje dvije države i dalje žive u utrci za EP. Ovog časa je rezultat: Hrvatska - ostali iz Jugoslavije 9:8. No, još zanimljivije i za ozbiljne analize vrlo poučno: bivša Jugoslavije se u posljednjih 20 godina postojanja, od 1972. do 1992. plasirala na ŠEST završnih turnira Eura ili SP-a, na čak pet je nije bilo. Pa koliko je to slabije od Hrvatske! Ali ne samo da Vatreni imaju bolji kontinuitet nego su ipobjednici i u špici, u najvećim dometima. Jugoslavija ima jedno polufinale Eura, drugi krug SP-a, kad se igralo po skupinama, te četvrtfinale SP-a. Hrvatska se okitila medaljom, broncom na SP-u i stigla dvaput do četvrtfinala Eura. Juga je u dva navrata ispala u skupini, a jednom nije nastupila jer se - raspala (1992). Na sreću po hrvatske nogometaše. I ne samo to, otkako postoje nogometni turniri, od 1930. pa do 1970., dakle na prethodnih 12 velikih natjecanje, Jugoslavija je bila na SEDAM. Istina, u tom razdoblju je imala dva finala Eura (1960. i 1968.) te četvrto mjesto na Mundialu 1972. Razlike su u broju sudionika završnog turnira, koji je sada veći, međutim danas je konkurencija mnogo brojnija i teža, pa na kraju to dođe negdje u ravnotežu Zato su ovi podaci za razdoblje zadnjih 45 godina relevantni pokazatelj. Prije 1960. nije bilo europskog prvenstva, to treba imati u vidu za raniji period. Svejedno, kad se gleda kontinuitet, Hrvatska reprezentacija je najbolja nogometna reprezentacija koja je ikad postojala na ovim prostorima. Piše Dražen Antolić
 
PRENOSIMO Sportske novosti, pišu Robert Matteoni i Dražen Antolić, foto M. Lukunić