TREĆA SREĆA Vladimir Mađarević, trener Roberta Seligmana, vjeruje u uspjeh u finalu konja s hvataljkama – piše Kristina Dominković iz Škotske
 
Da se radilo o nekome drugome rekla bih “u redu”, ali ovog čovjeka već dosta dugo poznajem, zeznut je često, svojeglav, voli buknuti i na suho. I nije jednom digao glas da mu ne paše ovo ili ono, da su ga zakinuli...
 
A onda dođe ovdje, krene rasprava tko će prvi nastupiti u kvalifikacijama konja s hvataljkama Robert Seligman ili Filip Ude i Osječanin skoči “ja ću, nije mi problem”. Upitnici iznad glave svih, ali OK, valjda mu danas nije dobro. Ubrzo dođe i druga situacija, našu delegaciju nespremnu dočeka informacija da s vježbačima pokraj sprave u kvalifikacijama može stajati samo jedan trener. A mi imamo dva gimnastičara na istoj spravi. Uh, što sad?
 
- Ma, treneru, mogu ja i sam. Bez brige - oglasio se opet.
 
Čekajte, da nije bolestan? Jeste li ga pregledali?
 
- Ha, ha, ha. Znači, primijeti se da je drukčiji? - ponosno se smije Vladimir Mađarević, Seligmanov trener “iz daljine”.
 
- Baš smo se zezali da ću ja napraviti isto što i trener američkog vježbača Leyve, koji je jednom završio izvan podija pa otišao na tribinu i animirao tisuće Japanaca da navijaju 
S-A-D. Dvorana je gorjela.
 
Mađarević je ipak odlučio tek skakati sam sa sobom od sreće, jer on i njegov vježbač osigurali su treće svjetsko finale u nizu. Finale koje ih čeka u subotu od 16 sati po hrvatskom vremenu.
 
- Robert se potpuno promijenio u svemu. Unazad nekoliko godina se počeo mijenjati, a pogotovo posljednja tri mjeseca kada i on i ja intenzivno radimo na sebi. Ima puno više samopouzdanja, mirniji je, nije eksplozivan.
 
Nama djeluje kao da je puno više spreman na odricanja.
 
- Apsolutno. Svaki trener bi ga poželio trenirati. Posljednja tri mjeseca stalno smo zajedno, stavili smo sve na stranu i okrenuli se jednom cilju - svjetskom zlatu i plasmanu na Olimpijske igre. Svaki dan naletimo na probleme, ali ono ključno što se sada promijenilo je da sada Robert puno lakše prelazi preko problema i odmiče te negativne situacije. Dakle, nije magarac onaj koji padne, nego onaj koji se ne digne.
 
Mađarević je Seligmana trenirao u srednjoj školi, nakon raspada tadašnjeg kluba Robert je prešao u ruke Nenada Solara, zadržao se tamo 4,5 godine, pa se krajem 2009. vratio kod Mađarevića. Mnogi su sumnjali kako će tako mladi trener moći donijeti napredak, ali Mađarevića su baš te sumnje i gurale naprijed.
 
- Kad mi netko kaže da ne mogu, ja se namjerno zainatim da pokažem da mogu. Tako smo se i sada zainatili. Već mjesecima mi govore da sam lud kad spomenem svjetsku medalju, a pogotovo zlato.
 
Obojica jako vjeruju u medalju u subotu, no što ako se ona ne dogodi?
 
- Ne razmišljamo o neuspjehu. Robert je toliko spreman, ima više od 40 takvih odrađenih vježbi posljednja tri mjeseca, toliko je siguran da i ne pomišljamo na nešto loše. Ova četiri dana bitno je samo ostati smiren i paziti da se sreća ne pretvori u euforiju. 
 
PRENOSIMO Sportske novosti, PIŠE Kristina Dominković, FOTO  arhiva HGS