Novinarka SN Kristina Dominković u posjetu teško stradalom kapetanu hrvatske ragbi reprezentacije Tončiju Buzovu u bolnici u Glasgowu
 
Na ulazu u bolnicu The Queen Elizabeth, najveću sveučilišnu bolnicu u Europi, dovoljno je bilo reći samo “ragbijaš iz Hrvatske”. Ono “Tonči Buzov” nije bilo potrebno. Tri sestre odmah su skočile pomoći otpratiti nas do sobe u kojoj se više od 30 dana nalazi kapetan hrvatske ragbi reprezentacije i drugu sezonu igrač Hillhead Jordanhilla iz Glasgowa.
 
- Moramo prvo pregledati gimnastičke dvorane, on je rijetko u sobi.
 
Ali rekao je da su posjeti od 16 sati...
 
- Ah, taj dečko trenira od jutra do mraka - nasmijala se sestra.
 
- Ma, je li moguće, ipak si u sobi! Imaš posjet.
 
Usput je, ostavljajući nas, ponovila za nama na uvježbanom hrvatskom “dobar dan”.
 
- Predugo sam tu, već su i progovorile hrvatski - dočekao nas je sa smiješkom.
 
Pružio je lijevu ruku.
 
- Ne mogu se desnom pozdraviti, ne osjećam je još dobro.
 
Posjetili smo ga u utorak, 32. dan otkako je na odjelu za ozljede kralješnice. Tu ga je dovela kobna sekunda na gostujućoj utakmici protiv Kirkcaldyja, u “selu u blizini Edinburgha”. 
 
Kapetan protivničke momčadi silovito je pao na njega i...
 
- Momak mi se objesio na vrat, okrenuo ga pod čudnim kutem i skupa smo pali s mojom i njegovom težinom, zajedno više od 200 kila, na moj vrat. Točnije, na čelo. Na sreću, suigrač Callum Stove je doktor, neurolog, odmah mi je fiksirao vrat i tako sam ležao neko vrijeme na terenu. Bio sam svjestan svega. Znam da sam dugo gledao u nebo, rekao sam im da ne osjećam ruke i noge, u sekundi sam izgubio svaki osjećaj. Još smo Hitnu čekali bar pola sata, iako se meni činilo da ležim tri sata...
 
Još više ga je zbunjivalo što bol nije bila tipična.
 
- To je najčudniji osjećaj ikada. Trnci su mi išli kroz cijelo tijelo, i danas ih osjećam u rukama i nogama. To je kao kad zaspite krivo na ruci pa se probudite. E, ali tako cijelo tijelo. Još ne osjećam hladno, vruće, čudno mi je kad se tuširam... Živci su oštećeni, treba vremena da se vrate u normalu.
 
Golem postotak takvih ozljeda na kralješcima od C1 do C6 su smrtonosni, a Tonči je slomio vratni kralježak na tri mjesta.
 
- Doktori kažu da je moj oporavak perfektan, da to još nikad nisu vidjeli. Mislili su da ću ostati ovdje do iza Nove godine, a ja već hodam bez štaka i vjerojatno ću za 10-ak dana iz bolnice. Jasno, nastavit ću s terapijama.
 
Iako kaže da mu u bolnici ne fali ni ptičjeg mlijeka, da je hrana “najbolja koju sam jeo u Škotskoj, jer ovdje je inače užasna hrana”, veliku pomoć Tonči ima od djevojke Ane, koja je svaki dan uz njegov bolnički krevet.
 
- Joj, njoj je bilo baš teško. Pazite, ja sam nju čak nazvao s terena dok sam nepokretan ležao. Rekao sam treneru da mi okrene broj, izdiktirao mu, svjestan da sam slomio vrat, kao, idem joj se samo javiti. Ona je prvo pitala, “kad ćeš doći kući?”, a meni knedla u grlu. Rekao sam joj “nisam 100% siguran hoću li uopće danas dolaziti, nešto mi je s vratom, ništa strašno, idem to samo slikati”.
 
Ono što je uslijedilo bilo mu je najgore.
 
- Dovedu me u bolnicu u Kirkcaldy na snimanje, dolazi doktorica... Joj, to mi je najgora scena. Vidim je da će zaplakati. Jedva je samo rekla, “slomili ste vratnu kralježnicu na tri dijela” i otišla van plakati. E, tu sam pomislio “život ti debelo visi o niti”. Idući dan su me dovezli ovdje.
 
Kaže da je bio fizički neprepoznatljiv.
 
- Strašno sam izgledao. Probušili su mi glavu, stavili vijke na obje strane, pa na njih željezo, na to utege. Četiri dana su mi ti utezi istezali glavu.
 
Slijedila je iznimno teška operacija.
 
- Prvo sam pitao doktora, “koliko si tih operacija imao?” Kaže, “10 mjesečno, ali ova je jako rizična”. Drugo pitanje bilo je, “koliko ti uspijeva?”, kaže “9 od 10”. Uh, vjerojatno ću ja biti taj deseti, kakve sam sreće... Ali, eto, nisam, ipak sam se probudio. Imao sam sreću u nesreći što sam se ozlijedio na mjestu gdje je jedna od najpoznatijih bolnica u Europi baš za takve ozljede. Imaju takvu mašineriju za oporavak, takvo osoblje... Čudo. Nadam se da je najgore prošlo. Od onoga što su govorili da u ovakvim slučajevima većina, ako ne pogine odmah, ostane u najmanju ruku paralizirana, a i kad pogledam ljude oko sebe od kojih 90% njih ne može na noge - pa ja sam sretan čovjek!
 
Opet se može smijati, veseliti se svakog dana kad na satu otkuca 16 i na vratima se pojaviti njegova Ana...
 
- Ma, stalno netko dolazi. Suigrači, vodstvo kluba, ljudi iz Škotskog saveza, zovu iz Hrvatske... Znate, kad se to dogodilo, imao sam 300 pitanja u glavi. Hoću li ikada više moći hodati, hoću li se uopće moći pomaknuti... Ali kad sam nakon 15-ak dana počeo osjećati tijelo, micati ruke i noge, sve je bilo lakše. Sada je lijeva strana 50-60% u redu, problem je desna. Ti živci su dosta oštećeni. Ali do prije nekoliko dana ruku nisam mogao dići, a pogledajte sada - ponosno je dizao desnu ruku.
 
- Smršavio sam 10 kila, nisam valjda od 8. razreda imao ispod 100 - smije se Tonči.
 
- Nadoknadit ću ja to kad dođe vrijeme.
 
Ne misli li valjda opet...?
 
- Naravno da se mislim vratiti ragbiju! Ali nemojte još reći Ani... A što ću drugo nego se vratiti? To mi je gušt. Nikad nisam igrao ragbi i mislio “sad ću se ozlijediti”. Lomili su se vratovi i prije i oporavljalo se i vraćalo. Nisam jedini. Ono što znam je da ću ostati u Glasgowu. Imam ugovor do travnja, ali svejedno, radim kao trener na University of Strathclyde. Neću dopustiti da mi život stane zbog ovoga. Bit ću ja uskoro kao novi.
 
Sretno, kapetane.
 
,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,
 
Najgore mi je što ne mogu pomoći reprezentaciji protiv Izraela i Malte
 
Hrvatska ragbi reprezentacija trenutačno je na okupu bez kapetana. Sedmog studenoga igra protiv Izraela u gostima, 14. u Splitu s Maltom, a to Tončiju jako teko pada.
 
- To mi je najgore. Ali još bi mi gore bilo da ležim u krevetu u Hrvatskoj. Ne mogu im pomoći, a blizu sam. Teško će im biti, ali dobili smo već i jedne i druge, znači da možemo. Nadam se samo da će biti negdje “stream” ili će me stalno netko morati zvati i javljati što se događa.
 
,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,
 
PRENOSIMO Sportske novosti PIŠE Kristina Dominković FOTO arhiva HBS