Glasoviti, najkvalitetniji i najpopularniji malonogometni turnir u nas, pa i šire. Tko ne zna: Kutija šibica je, uz Zlatnu piruetu, najstarija (i najjeftinija) sportska priredba koju organizira i podržava Grad Zagreb - piše Anton Samovojska, novinar SN
 
Kutija šibica, i raj i izazov za svakoga igrača koji misli da zna što je “hakl”, dobila je ime po sportskoj dvorani na Trešnjevci. Koja je, iako je kad je bila sagrađena bila najveća dvorana u Zagrebu, bila toliko mala da si je odmah priskrbila nadimak Kutija šibica. No kad se danas kaže “Kutija šibica”, na dvoranu nitko i ne pomisli. Svima je na umu mali nogomet.
 
Možemo li i mi?
 
Kad su prof. Ivan Varga i Mladen Vušak 1971. godine u Kutiji šibica organizirali pozivni siječanjski turnir osam momčadi, zasigurno nisu ni slutili u kojem će pravcu otići natjecanje, koje je bilo pripravljeno kako bi velikonogometaši skratili zimsku stanku. No kako su počela stizati pitanja “bismo li sljedeće sezone mogli zaigrati i mi”, Kutija se 1973. otvorila javnosti. Bio je to pun pogodak. Ali pojavio se i problem: nepripremljeni na veliko zanimanje haklera, organizatori su morali odbijati momčadi.
 
Kutija šibica je u početnim, doista herojskim vremenima, imala naglašeno zagrebački štih. No situacija se ubrzo značajno promijenila. Zanimanje za Kutiju ubrzo je počelo skokovito rasti. Na prvoj otvorenoj Kutiji nadmetalo se 40 momčadi, a već 1975. turnir je imao više od sto sastava (118). Godine 1978. zaigrale su 224 momčadi, a totalno ludilo za Kutijom vladalo je od 1981. do 1987. Godine 1985. Kutija je zabilježila rekord. Te sezone na parkete zagrebačkih dvorana izašlo je 648 momčadi!
 
Kutija se negda lako punila. U Zagrebu, na Keglbajsu, godinama se igralo odlično uhodano prvenstvo Zagreba. Na vrhuncu je postojalo šest liga po 12 momčadi. Kutija je, dakako, odmah u startu imala 72 odlične momčadi. No to je bio samo početak priče. Sedamdesetih i osamdesetih u Zagrebu nije postojalo igralište na kojem se nije igrao mali nogomet. Kutiju su željeli igrati svi. Pa i dinamovci. Koji su redovito bili najveći mamac Kutije. Koja je posebna i po tome što je to bilo jedino mjesto na kojemu je rekreativac mogao zaigrati sa svojim idolom. Iz Zagreba se Kutija proširila na Hrvatsku, a potom granica više nije bilo. Godine 1985. nije postojao viđeniji igrač velikog nogometa u negdašnjoj Jugoslaviji koji nije bio na parketu Kutije šibica. Ako je bio siguran da je dobar i u haklu.
 
Gledanost Kutije bila je nevjerojatna. Godine 1973, kad se turnir otvorio javnosti, zanimanje gledatelja odmah je preraslo kapacitet prve Kutije šibice, koja je primala tek 1.000 ljudi. Ubrzo potom premalena je postala i Dvorana II Doma sportova (3.800 gledatelja, pa i više), a u osamdesetima dovoljno velika nije bila ni Ledena dvorana (6.000 gledatelja pa i više).
 
Kad se prisjetimo Kutije šibica, koja čvrsto drži svoje ime, iako ta sportska dvorana na Trešnjevci već desetljećima nije poprište najvažnijih događaja, uvijek nas obuzme nostalgija. Vjerovali ili ne: nekoć su se momčadi hrvale kako će pribaviti majice i tenisice te skupiti novac za upisninu. Što se danas doima kao fantazija.
 
Igrao sam godinama za Grahorovu, po mnogočemu jedinstvenu momčad. Premda su za nas u sedamdesetima igrali i Slaven Zambata, i Marijan Novak i Josip Ražić, trojica odličnih Dinamovih centarfora, premda smo dakle imali čvrsto ime, super igru i odlične rezultate, od džeparca smo i kojekakvih honorara skupljali novac za opremu i upisnine. Godine 1977. dogodila nam se neviđena sreća. Ernest Major, nogometaš Dinama (u slobodno vrijeme i Grahorove) iz Kanade, gdje je igrao za Metros Croatiju Toronto, poslao nam je dresove na kojima je bilo ime momčadi i nadimak svakoga igrača. Bilo je to čudo! Novi dresovi, za koje smo skupljali novac, stigli su nam 1981. iz Engleske. Ali kako? Da ne bismo platili carinu i tko zna što još, dresovi su iz Engleske stigli u Graz na adresu tako prerano otišloga Bože Bakote, prekrasnog nogometaša i sjajnoga čovjeka. Božo nam ih je potom dopremio u Zagreb. Zašto smo dresove kupovali vani? Zato što kod kuće nije bilo ni boljih ni zanimljivijih.
 
Malonogometne momčadi negda su se za Kutiju šibica počele pripremati već u rujnu. Pritom su osobito bili zanimljivi novaci na malonogometnoj sceni (momčadi ulica, četvrti, prijatelja, studenata...) koji su za svoju momčad morali pronaći ime. Što nije bilo jednostavno. Jedno vrijeme u Kutiji nisu mogle igrati momčadi koje su reklamirale kafiće. Potom su mogle, ali su morale paziti kakvo će ime ponijeti. Jer su sa svih strana vrebali soc-kom-dušebrižnici.
 
Na Kutiji 1986, osim etabliranih momčadi, klubova, tvornica, mjesnih zajednica itd, igrali su, naprimjer, i bezazleni: Romantičari s Remize, Rudeški dječaci, Bijele perle, Kako god raspoloženi, Bosna razarač, Ranjeni labud, Profači obrane, Krilati Antuni, Čekić u ruke, Černobilci (bilo je to doba černobilske katastrofe), Upala pluća, Ivana i 8 patuljaka, Moralni pobjednici, pa i McDonalds, iako u nas tad McDonaldsa još nije bilo ni u tragovima.
 
No, za čudo božje, u turnir su se nekim slučajem uspjele ugurati i: Sex kubure, ali, što je izazvalo naknadnu sablazan, i: Joint Blues (nisu tada baš svi znali što je joint) te Konoplja. Na sreću organizatora, brzo su izletjeli.
 
S imenima malonogometnih momčadi u Zagrebu je bilo uistinu velikih nevolja. Vlast je bdjela nad svime. A osobito su revni bili sitni činovnici i još sitnije špije. Koji su reagirali na sve i svašta. Jednom zgodom pojavila se momčad koja se zvala HAVK! Potegnulo se pitanje: kakva se podvala skriva iza toga? A “skrivali” su se veslači u momčadi koja se punim imenom i prezimenom zvala: Hrvatski akademski veslački klub. Kad se “otkrilo” tko je iza HAVK-a, nastala je drama zbog posvojnoga pridjeva - hrvatski.
 
Grahorova na „sudu“
 
Na “sud” čuvara sustava 1984. je dospjela i moja Grahorova, jer je postala Bond Street American. Čuvar poretka prvo nas je opleo moralnom poukom:
- Sve granice neukusa, jezičnog, prelaze nazivi zagrebačkih momčadi malog nogometa. Razmislimo o rečenici: Bond Street American i Tiffany finalisti, jer je u igri s Intermezzom posrnuo Xanadu R. Blago nama!
 
Potom je stiglo i pitanje:
- Zar su nogometne organizacije, koje su bile kolijevka revolucionarnih događanja (eto nam opet revolucije), odjednom ostale bez idejnosti. Koje nam koristi ako jedan oblik kulture razvijamo, a drugi degradiramo?
 
Mostarci tražili dinar
 
Nakon “upozorenja” stiglo je i pitanje soc-saveza mjesne zajednice:
- Jeste li nas pitali za dozvolu?
 
Joj, joj. Ime nismo promijenili, jer je bilo i pametnih.
 
Teško je danas, u svijetu kojim vlada tortura novca, to povjerovati, ali u pionirskim danima Kutije šibica igralo se isključivo za slavu. Kad su 1979. Kutiju osvojile sjajne Mostarske kiše, Mostarci su molili bi li (umjesto trenirki) mogli dobiti koji dinar kako bi pokrili putne troškove od Mostara do Zagreba. Nije prošlo. Danas se u Kutiji osvajaju i ozbiljne nagrade, ali pravo na rečenicu “osvojio sam Kutiju” za prave je igrače još uvijek važnije od sveg novca ovoga svijeta.
 
Kutiju su obilježile mnoge velike momčadi. Koje? O tome, kao i o osobitim igračima i strijelcima, u sljedećim nastavcima.
 
 PRENOSIMO Sportske novosti PIŠE Anton Samovojska FOTO arhiva facebook KutijaŠibica i Robert Fajt/Cropix