Skakači u vodu nisu interesantni tržištu sve dok ne skoče s Coca-Colom pri čemu izvedbom reklamiraju ono što nose u ruci ili u zubima, a ne osvojene medalje s O.I. - piše Željko Mataja, dobitnik Nagrade za izdavaštvo HZSN
 
Ovih dana pojavili su se napisi pred Svisvete 2015. (Telegraf, Večernji list, Jutarnji list), da je HNS surađujući sa sucima Ustavnog suda pokušao osporiti odredbe Zakona o sportu pripisujući to vrsti krimena zbog kojih se, po ne znamo koji put, optužuje nogometni vrh uz posebni naglasak da u njemu dominira HDZ (vidi izjavu ministra Marasa kako će raščistiti s HDZ-om). Pa što je to u nogometu loše, a što je to u državi dobro? Zar je sukoba javnog i privatnog u nogometu veći nego li među ministrima? Tek država nije u stanju bez manipuliranja privesti, ne pravdi, nego svrsi činjenicu da je nogomet uz neupitni javni interes i biznis puno bliži narodu nego Vlada svojim mjerama pa uporno pokušava, izvan općih pravnih normi, sudjelovati manipulirajući nogometom uz pomoć izmjena i dopuna Zakona o sportu koristeći medije i navijače kao jedinu potporu kojom želi obezvrijediti nogometne uspjehe, kako bi prikrila svoje neuspjehe.
 
Bilo bi zanimljivo saznati zbog čega bi osporavanje, jednog katastrofalnog i politikom ustanovljenog, Zakona o sportu bio krimen? Objektivno, daleko je veći krimen što se „pisci“ spomenutog zakona nisu konzultirali sa stručnjacima Ustavnog suda o smislu zakona kojim je nemoguće regulirati ono što politika želi kontrolirati tako što će menadžerski profesionalizam zamijeniti političkim diletantizmom. Vrijeme je pokazalo da postupak, popularno nazvan „isušivanje nogometne močvare“, uz niz provokacija s navijačima pa sve do iscrtavanja svastike na poljudskom stadionu nije postiglo očekivanja, ali svakako je potvrdilo pretpostavke da je SDP-eu i koaliciji bilo puno važnije obezglaviti nogometni vrh nego li riješiti pitanja amaterizma i profesionalizma u hrvatskom sportu. Prepušteni na milost i nemilost osobnih predrasuda nezadovoljnijeg dijela vrhunskih sportaša koji su karijeru uspjeha ostvarili potporom proračun ni jednoj drugoj nisu dorasli da bi sport razumjeli izvan segmenta u kojem su se razvijali. S takvim se pojedincima, tržištu nezanimljivih sportova i nasilnicima pod egidom „navijačkih prava“ država pokušala obračunati nogometom? 
 
Piscima Zakona o sportu očito nije jasno da u suvremenom sportu tržišne mehanizme ne određuju sportaši svojim ostvarenjima nego tvrtke koje se preko njihovih ostvarenja nadmeću. 
 
Nije li to razlog zbog kojeg skakači u vodu nisu interesantni tržištu sve dok ne skoče, recimo, s Coca-Colom pri čemu skakač, ma koliko imao olimpijskih medalja samo je tržišni maneken, oglasni pano ili naprosto osoba čija izvedba plijeni reklamirani artikl. 
 
Na definitivno pogrešnim percepcijama o vrijednosti i o utjecajima bavljenja sportom za doprinos zdravlju i biološkim poticajima, sportska je praksa prkosila proklamiranim vrlinama na praktičnim primjerima sportskog stvaralaštva što su se iz godine u godinu množili u raznim sportovima. Sportsko je stvaralaštvo jednima donosilo samo slavu koja se ne može ostvariti bez potpore društva. Drugima, i kad nisu slavni, njihovo stvaralaštvo nudilo je i nudi solidnu materijalnu osnovu. Trećima, ali samo u nekoliko sportova, bavljenje sportom može priskrbiti uz slavu život u izobilju. Četvrtima je sport stvar osobnog uvjerenja i zadovoljstvo koje su dužni financirati osobnim sredstvima. Naravno, toj skupini pridružuju se i oni koji trčeći za zdravljem samo misle da se bave sportom, a u stvari ga koriste kao terapiju za „liječenje“ civilizacijskih bolesti što su posljedica velike konzumacije jela i pića uz zanemareno gibanje. Kako sve to pretočiti u Zakon o sportu? Zar onako kako je pokušano zadnjom verzijom brojnih izmjena i dopuna Zakona o sportu uz sudjelovanje kreatora koji o sportu malo znaju da bi ga zakonski projicirali kao društvenu potrebu, a ne kao političku igru s polupismenim igračima? 
 
Valjalo bi znati da u svijetu postoje različiti pravni modeli zakonskog uređivanja sporta, kao i mjere pravne zaštite koje pojedine države pružaju sportu i sportskim aktivnostima, kao nevladine i nepolitičke udruge građana što su utemeljene na dobrovoljnosti; one mogu pristupiti sportu intervencionalitički ili neintervencionalistički? Tako na pr. Austrija, Njemačka, Danska, Finska, Litvanija, Švicarska i Velika Britanija imaju neintervencionalističku pravnu regulativu, ali zato Francuska, Italija, Španjolska i Češka imaju, uz gotovo sve tranzicijske države, intervencionističku pravnu regulativu. Naravno, da uz to idu pravne nadležnosti koje mogu biti centralističke i necentralističke. To su dosadni pojmovi koje tek spominjem kako bi prikazao da je Hrvatska svojim lutanjem od Istoka prama Zapadu naslijedila pravni i politički kaos prije svega u činjenici pojmovne anarhije u kojoj se javlja profesionalni sport koji objektivno ne postoji i profesionalni sportaš kao zanimanje unatoč činjenici da je to samo način zasnivanja radnog odnosa. Dakle niti postoji profesionalni sport, niti je profesionalac u sportu zanimanje, a Zakon o sportu od takve logike temelji regulaciju odnosa što je bliži zabludama kad želi izjednačiti cijene svake sportske medalje i prkositi onima što posreduju sportašima u ostvarivanju uspješne karijere.
 
Pomalo smiješno djeluje pojam sportskog prava, kao što je van pameti sportska inspekcija. Znači li to da sportsko pravo može derogirati sva druga prava i obrnuto, a sportska inspekcija obezvrijediti državnu inspekciju? Napokon, sve sportske udruge su registrirane u Državnoj upravi koja prosuđuje valjanost Statuta kao najviši akt svake udruge koji mora biti valjan. Pa zašto onda Ministarstvo s Upravom za sport uopće postoji? A trebalo bi da postoji ali ne za sport nego za nastavu tjelesnog vježbanja ili kineziologije o kojoj više očito nitko više ne brine. Naime, valja konstatirati da je nekad Ministarstvo prosvjete brinulo o nastavi u školama, a onda se iz očaja briga za sport pripisala prosvjeti koja je zanemarila škole i okrenula se sportu s nespretnjakovićima što su umjesto znanja služili politici pa je škola sve izgubila, a sport nije ništa dobio..
 
Neupitno je u svim državama što zakonski reguliraju sport da uživa njenu podršku kao javni interes uz zaštitu pravnog poretka koji u nas ima dvostruka mjerila. Jedna što se odnosi na udrugu građana, a druga što joj prkosi zakonom izvan pravnim i proizvoljnim normama, što ne uređuju sport nego odnose utemeljene na dobrovoljnosti sudionika, koji se ne počinju baviti sportom da bi bili uspješni ili da bi sportom ostvarivali svoje osobne interese; oni su posljedica koja zadire u mnoge pravne oblike kojima ne može arbitrirati posebni nego opći zakon. U Americi koja ima neku vrst najvećeg pravnog autoriteta ne postoji posebno sportsko pravo, nego se primjenjuju propisi i raznovrsne odredbe radnog, obligacionog, privrednog, upravnog i krivičnog prava....Kome to objasniti? Kako postupiti s onima kojima sport više služi kao javna manipulacija, a po potrebi javni interes, u kojem jedino sportski uspjeh uspijeva pomiriti sve što politika posvađa. Veći dio medija što služeći nečijim interesima nastoje naš nogomet prikazati kao glas naroda faktički mu šalju loše poruke kad umjesto da kritiziraju neznalice što sudjeluju u kreiranju Zakona o sportu oštricu svojih napada upućuju uspješnom nogometnom vrhu, a ne neuspješnoj Vladi.
 
 PRENOSIMO Večernjakova blogosfera PIŠE Željko Mataja FOTO Ivana Ivanović/Pixsell