Janko Goleš - novinar, glavni urednik i dugogodišnji direktor Sportskih novosti te uspješni sportski djelatnik u rukometu i atletici dobitnik je nagrade za životno djelo  - piše Anton Samovojska, novinar SN
 
Janko Goleš drži Franju Bučara. Dobitnik je Državne nagrade za sport Franjo Bučar životno djelo. Što je najviše što se u sportu može. Do osobite nagrade Janko je stigao prilično zasluženo. Što naglašavaju njegovi životni putovi. Što god je u životu dotaknuo, prošao je sve. Od dna do vrha.
 
Janko Goleš rođen je 1. travnja 1945. a u novinarstvu je od 1970. Prošao je sve stube. Pet je godina bio honorarac, potom je postao mlađi suradnik, reporter pa pomoćnik i zamjenik, a napokon i glavni urednik te dugogodišnji direktor Sportskih novosti.
 
Cijeli život Janka Goleša pod istim je barjakom: sav u sportu, sve za sport. Srećom, takva je i cijela njegova obitelj. Sportska, od glave do pete.
 
Bio je rukometaš, pa rukometni sudac. Postao je trener u Lokomotivi, da bi potom godinama bio i ostao najveći navijač, ali i lokomotiva (član uprave, predsjednik, najvažniji čovjek u sjeni) bez koje Lokomotiva ne bi bila što je bila i što jest. Bio je i član Upravnog odbora Hrvatskog rukometnog saveza te koordinator ženske reprezentacije.
 
Rukomet pa atletika
 
Goleš, rukometaš od glave do pete, voli, međutim, i atletiku. Koju je pratio, a potom su stizale funkcije. Bio je predsjednik, pa šef stručnog stožera i direktor hrvatske reprezentacije. Bio je (i ove godine) direktor atletskog Mitinga Boris Hanžeković, a 32 godine jedan je od glavnih organizatora Krosa SN.
 
Sve svoje izvannovinarske aktivnosti Janko je obavljao volonterski. Za nula kuna. Za ljubav. Za, ako ljudi primijete njegovo djelo, Nagradu Franjo Bučar. Koju je napokon i dočekao.
 
Mi smo se svojedobno šalili: Janko je postao atletičar zbog Vilka Luncera, a rukometaš zbog supruge Božene (Vrbanc), briljantne rukometašice, prvakinje svijeta 1973. Napokon, zbog sinova Janka i Drage postao je i nogometaš. Nezgodan nogometaš. Koji zaleđe osjeća bolje od najboljeg suca. Naravno, šala ostaje šala, u kojoj se, međutim, može pronaći i poneki dio istine.
 
Janka poznajem četrdeset vrlo lijepih godina. Često smo pratili iste događaje. Prvi put zajedno smo izvješćivali - Janko za SN, a ja za Vjesnik - potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Pratili smo u Zaboku prvenstvo Jugoslavije u krosu (trčanju u prirodi). Bilo je rano proljeće, snijeg se tek otopio, patili smo se u blatu do koljena. Pratili smo i samotne maratonske utrke 80-godišnjega Emila Zemljaka, a zajedno smo i bili na rukometu.
 
Ratne sezone 1991/92. oslikavali smo put Zagreba do vrha Europe. Bilo je ozbiljnih zgoda. Osobito je dramatično bilo u Krasnodaru, ruskome gradu na domak Čečeniji. Nisu nam dali da u dvorani izvjesimo hrvatski barjak. No, bilo je i vedrih zgoda. Također u Krasnodaru, u kojem je Janko stekao status džentlmena kakvoga nema.
 
Eto kako se to dogodilo...
 
Kad smo toga prosinca 1991. iz Beča sletjeli u Kijev, pohitali smo prema mjenjačnici, kaneći promijeniti svaki po sto dolara. Janko je bio drugi, a ja treći u redu. Pred nama se odjednom zagužvalo, povisili se tonovi. Neki Amerikanac silom je htio vratiti rublje i uzeti dolare. Gospođa u mjenjačnici objašnjavala je i objašnjavala da se rublje ne mogu zamijeniti za dolare. Što se jednom promijenilo, moralo se potrošiti. Amerikanac se u jednome času srdito okrenuo i spazio Janka kako u ruci drži sto dolara. Zgrabio je, ma, bez pitanja, tu novčanicu i Janku pogurnuo sve svoje rublje. A rubalja je bilo... Bilo ih je toliko da nas je Janko hranio tri krasnodarska dana. Kad je kupio poklone za obitelj, rubalja je ostalo još toliko da ih je podijelio sretnicima u moskovskoj zrakoplovnoj luci Šeremetjevo.
 
Janko Goleš za “tour de force” svog novinarskoga posla drži izvješćivanje s Drugoga svjetskog prvenstva u atletici (Rim, 1987). Nimalo neobično. Na tome prvenstvu nizali su se čudesni događaji. Najveći su stigli u nedjelju, 30. kolovoza, točno u 18.57 sati. Pred prepunim Olimpijskim stadionom u istome času tekla je utrka na 100 metara i završnica ženskoga skoka u vis.
 
Stefkin prijatelj
 
Na 100 metara zlato su tražili Carl Lewis (SAD), Ray Stewart (Jamajka), Linford Christie (Velika Britanija) i Ben Johnson (Kanada). Pobijedio je Ben Johnson sa 9.83 (svjetski rekord), a drugi je bio Carl Lewis sa 9.93. Gotovo je istodobno Stefka Kostadinova (Bugarska) postigla novi svjetski rekord u skoku u vis. Sa 2,08 uspela se na 2,09 m. Što stoji već 28 godina! Utrka na 100 imala je, naravno, poznati “rep”. Ben Johnson, nakon što je zbog uzimanja nedopuštenih stimulativnih sredstava ostao bez zlata na 100 m na OI u Seoulu 1988, iste je godine priznao da je i ranije bio do grla u dopingu. Stoga je ostao i bez zlata na SP-u 1987. i svega ostalog što je postigao na najkraćoj stazi, ali Janko je na atletskoj stazi stekao i krasna prijateljstva. Postao je, među inim, veliki prijatelj s lijepom Stefkom Kostadinovom. Prijateljstvo traje i danas.
 
Kako je Janko stizao biti uzoran otac, uzoran suprug, novinar, direktor koji skuplja Zlatne kune, rukometaš, atletičar? Odgovor je uvijek isti:
- Sve se može kad se voli.
 
 PRENOSIMO Sportske novosti PIŠE Anton Samovojska FOTO R. Goršić/Cropix