Od naših novijih sportskih heroina na mene je najjači dojam ostavila Janica. Ne samo po broju medalja nego i po svom šampionskom profilu i načinu na koji je otišla - ističe Đurđica Bjedov, olimpijska pobjednica iz 1968.
 
Na svečanosti uručenja priznanja dobitnicima Državne nagrade "Franjo Bučar" prva hrvatska olimpijska pobjednica Đurđica Bjedov Gabrilo pojavila se u staroj splitskoj narodnoj nošnji.
– Nije ovo posuđeno. Htjela sam to imati i pa mi je svekrva sašila, a moj je san bio da se u tome pojavim u ovakvom trenutku. Izuzetno sam ponosna što nosim ovu nošnju, a nosim je prvi put.
 
Prije našeg razgovora našalila se s Filipom Hrgovićem, boksačem koji bi uz malo sportske sreće mogao postati ono što je ona bila – olimpijski pobjednik.
– Vidi ga, baš si zgodan. Jedino bi ti malo nos popravila – našalila se Đuke na račun boksačkog nosa i potom se posvetila nama.
 
S obzirom da ste na Igre u Meksiku stigli kao članica štafete koja će usput nastupiti i pojedinačno, koliko se vaš život promijenio u tom jednom danu u kojem ste nenadano osvojili olimpijsko zlato i nakon kojeg vas je dočekalo 100.000 Splićana?
– Meni ništa, no promijenilo se puno ljudi u odnosu na mene, a moj uspjeh bio je to što sam uspjela ostati ono što sam bila. Jer slava je vrlo opojna i opasna.
 
Kako ste joj se uspjeli othrvati?
– Korijeni su u odgoju i onome što me naučio moj otac koji mi je bio i trener. Bilo je iskušenja, no onda bih si kazala da se moram vratiti vrijednostima kojima me otac naučio. I zato mi je danas najljepše od svega što nema osobe na ovom svijetu kojoj ja ne mogu pogledati u oči jer nikome nisam ostala ništa dužna.
 
Nema intervjua da ne spomenete svog oca (i trenera) Đuru.
– Kako i ne bih kada sam s vremenom shvatila koliko su neke njegove male geste imale veliki učinak. Evo vam primjera. Bila sam u prvom razredu gimnazije kada je cijeli razred "picao", eskivirao nastavu. Kad sam došla doma, pita me otac je li sve u redu, ja velim da jest, kad on meni odvali pljusku. Kad sam počela plakati, on mi reče: "Mogu ti oprostiti što si pobjegla s nastave jer si bila dio grupe, no onda moraš stati iza svog djela, a ne lagati." Znate li vi kako je to snažna poruka bila. Ili ona kada sam ga jednom pitala mogu li ne otići na prvi sat jer bih mogla dobiti "asa", a on me uhvatio za ruku i odveo do razreda rekavši: "Može se potrefiti da te pita, a možda te i ne pita. Ako dobiješ jedinicu, onda ćeš imati posla sa mnom jer, ako si imala hrabrosti ne naučiti, onda imaj i hrabrosti reći da nisi naučila."
 
Eto, i vi ste sportašica iz obiteljske manufakture, baš kao što su poslije vas to bile i dvije naše velike sportske dive Janica Kostelić i Blanka Vlašić.
– Nažalost, mi nemamo sustav sporta koji ti jamči da će te iznijeti jako visoko. Da nije bilo mog oca i moje upornosti i izuzetne ljubavi, ne bih uspjela. Ta ja sam u Meksiko išla bez trenera, nitko mene nije pitao ni što sam radila ni kako sam trenirala za te Igre.
 
Je li to olimpijsko zlato nadišlo i vaše vlastite sportske snove?
– U sportu se ne smijete bojati granica jer, a to znam reći i svojoj djeci, nitko se nije rodio sa zadatkom da bude bolji od mene. Da bi bio bolji, trebaš me pobijediti. I u sportu smiješ sanjati, ali onda moraš i sve učiniti da to što sanjaš i ostvariš. Ne smiješ samo sanjati, moraš se boriti za to što želiš postići. Ja sam se na tim Igrama osjećala sretnom i ispunjenom. Nisam se sramila ničega, nisam se bojala nikoga, nisam mislila na druge, već samo na sebe.
 
Jeste li vi taj dan bili u zoni, kako to američki psiholozi vole reći?
– U naše vrijeme takvih teorija nije bilo. Kada se popneš na startni blok, ti ostaneš sam sa sobom, sa svojom istinom, sa svojom dušom, s onim što imaš u srcu, a ja sam u tome bila jaka.
 
Sa 21 godinom postali ste olimpijska pobjednica, no nakon toga niste još dugo plivali?
– Još samo dvije godine. Puno se stvari poklopilo i ja sam shvatila da trebam otići. Treba znati kada trebate otići. Ja sam i u mirovinu u Švicarskoj otišla kada sam bila na vrhuncu i ljudi su plakali za mnom, no tako sam odlučila.
 
Zašto ste otišli iz svoje države živjeti i raditi u Švicarskoj?
– Zato da mogu svojoj kćeri platiti školovanje u SAD-u. Ovdje toliko nisam mogla zaraditi.
 
Zašto nam je plivanje tu gdje je danas, na poprilično niskim granama?
– Predugo ja živim vani da bih imala pravo i hrabrosti o tome govoriti. Država mora znati što želi od sporta, u što ulažemo, a kada to odredimo, onda unutar pojedinog sporta treba stvari staviti na svoje mjesto za što treba znanja, hrabrosti i potpore.
,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,
 
Gdje živite, u Švicarskoj ili u Splitu?
– Tamo mi je muž, a ja sam otišla u mirovinu pa sam malo tamo jer moram kuhati i prati, a malo ovdje i tako će biti dok mi muž ne ode u mirovinu. A on jeelektrotehničar sa stalnim poslom u Švicarskoj. Tamo su mi i djeca koja su već krenula svojim putem i ona su mi najveći uspjeh u životu.
 
Nije li vaša kći Anamarija (Petričević) bila plivačica velikog potencijala?
– Jest, no uništili su je.
 
Tko ju je uništio?
– Tadašnji HOO na čelu s Vrdoljakom od kojeg nije dobila potporu kada je trebala dati maksimum. Nisu je vodili na OI u Barceloni i nije bila jedina. A baš se tada vratila iz Amerike. Ana je platila danak što je kći Đurđice Bjedov jer, što god bi napravila, neizbježno pitanje je uvijek bilo: "Hoćeš li i ti biti dobra kao tvoja mama?" To je valjda značilo, ako kaže da neće, da se onda na nju ozbiljno i ne računa.
,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,
 
 PRENOSIMO Večernji list PIŠE Dražen Brajdić FOTO Igor Kralj i Tino Jurić /Pixell