Veslačima obećati mogu samo sportski domet, a zaradu ne jer se u veslanju nitko nije obogatio, ističe najbolji veslački trener svijeta – piše Dražen Brajdić, novinar VL
 
Otkako je neovisna država, Hrvatska je dala nemali broj velikih svjetskih sportaša, no trenera kojima se klanjao cijeli svijet ipak je manje. Ponajprije su to Ratko Rudić i Ante Kostelić, njima su se priključili Joško Vlašić i Ivan Ivančić, a tom krugu pripada iNikola Bralić, upravo proglašen najboljim veslačkim trenerom na svijetu. Bralić je nagradu primio u Sarasoti (Florida), gdje je održana konferencija trenera Svjetskog veslačkog saveza, na koju bi došao i da nije dobio prvu nagradu jer, premda mu je 63 na leđima, tja je Sinjanin i dalje željan znanja.
- Priznanje mi neće ništa donijeti u znanju i primanjima, ali zadovoljštinu da. Neka se vidi da nisam sve ovo uzalud radio.
 
Kako je moguće postati trener kojeg tri godine nitko od kolega u svijetu nije pobijedio, u zemlji u kojoj potpora veslanju miljama zaostaje za veslačkim silama kao što su Njemačka, Engleska...?
- Osnovni je uvjet da ste strašno uporni, strpljivi i tvrdoglavi, spremni za težak rad. Kad sam krenuo prije 40 godina, uvjeti su bili minorni, a sada od ekipe koja me prati u klubu i Savezu imam solidnu potporu. Nemamo laboratorije ni aparaturu za dijagnostiku, no osnovno imamo. Temeljna znanja stečena na KIF-u bila su vrlo dobra, a onda se razvijate uz ono što čujete na kongresima i tome dodate ono što vam govori nos.
 
Njegovi svjeski prvaci, najprije četverac na pariće, a sada dvojac na pariće, nisu snagatori. Nemalo je konkurentskih posada koje fizički izgledaju impresivnije.
- Možda moji dečki tako djeluju, no oni su funkcionalno svjetski vrh. Mi visinu nadoknađujemo preciznošću zaveslaja, uz minimalan gubitak energije.
 
Braća Sinković, dvostruki svjetski prvaci, kazali su nam da su pet godina, još dok su bili u četvercu, tesali taj zaveslaj koji im sada donosi zlatna odličja. Čak su i neki svjetski autoriteti počeli pričati o Bralićevoj novoj vrsti zaveslaja.
- To nije nova vrsta, već zaveslaj dignut do savršenstva, izdrilan, pa ga dečki rade kao po špagi. Za takvo što je bilo potrebno jako puno rada, 7-8 godina. Ja sam im objasnio što želim i svi smo gurali u istom smjeru. No, ne možete do vrhunskih rezultata nemate li vrhunski materijal, a moji dečki i danas motivacijski treniraju kao da su prvi put sjeli u čamac, a ne kao netko tko je veći četiri puta bio svjetski prvak.
 
Je li tajna Bralićeve uspješnosti u poznavanju biomehanike?
- Veslački trener mora imati dosta kompetencija. Mora poznavati i fiziologiju, psihologiju, teoriju treninga. Mora znati popravljati čamce, voziti gliser, kamion, služiti se kamerama, računalima... U ovom sportu niste trener s kravatom koji će na treningu naganjati igrače i poslije otići u birtiju. Mi smo stalno u trenirkama, vrlo često zamazani. Ja sam krenuo prije 40 godina i u svojoj sam viziji imao svjetsku medalju, a mi smo toga već poprilično nagomilali.
 
Budući da je često na pripremama i regatama, koliko obitelj pati?
- Žena pati više od kćeri koja već ima svoj put. Supruga Đurđica je profesorica tjelesnog odgoja u gimnaziji, a kći Ivana pravnica.
 
Kako u vrijeme sportova u kojima se može steći pravo bogatstvo pridobiti nekoga za treniranje tako mukotrpnog sporta?
- Sreća je da kada kao klinac krenete u neki sport ne razmišljate o tome, već ulazite u nešto čemu se veselite i potom zagrizete i ostanete.
 
Kako utječe na motivaciju sportaša koje vodi? Što im može obećati?
- Mogu im obećati samo sportski domet, a oni znaju da će, budu li malo spretniji sa sponzorima, moći imati i neka dodatna primanja i živjeti dostojno čovjeka dok se time bave. U veslanju se nitko nije obogatio i veslači moraju završiti nešto od škole da nakon karijere imaju od čega živjeti. A za taj dio života jako će im dobro doći ono što su izgradili treniranjem – borbenost, izdržljivost, tvrdoglavost, ustrajnost. Kada na treninzima umirete, a morate dalje, takva navika vam je veliki oslonac u životu poslije sporta.
 
Tri je godine kao trener nepobijeđen, a nedostaje mu jedino olimpijsko zlato. Može li s braćom Sinković ostvariti i taj san?
- Lani smo izvan čamca bili dva mjeseca, a preklani dva i pol i bili smo svjetski prvaci. Budemo li zdravi, to nam je zlatna rezerva, jer u samopouzdanju nam nitko ne može parirati.
 
Ima li dvojac još veći potencijal od zlatnog četverca?
- Premda smo i kao četverac oborili svjetski rekord, u dvojcu smo lakše pobjeđivali. Zapravo, u dvojcu nismo izgubili nijednu utrku u posljednje dvije godine. Osim toga, braća se sama dogovaraju, a u četvercu sam ja određivao termine veslačima iz tri kluba pa uvijek nekome nije bilo pravo.
 
Koliko najbolji svjetski veslački trener kontrolira svoje dečke izvan čamca?
- S obzirom na to da je ovo krvav posao daleko od svjetala pozornice i da je za njega potrebna velika samokontrolora, na ovoj je razini apsurdno o tome i razgovarati. Tu i tamo će od mene čuti neku primjedbu kada se "zaigraju", no ako se i "zaigraju" oni to neće ponoviti jer znaju da neće moći izdržati treninge. Kada su u pitanju izlasci izvan veslačkog okruženja, oni to čine kontrolirano.
 
Poznato je da su veslačke zabave nakon velikih natjecanja prilično intenzivne?
- Da, žestoke su i ubojite, no trebate znati i da se veslači onesvijeste čim vide bocu piva. Kada slave neku medalju, kada se na nekom velikom natjecanju održava ta završna proslava, dečki mogu što im je volja. Pustim ih da se izludiraju jer je to način njihova pražnjenja za sav onaj spartanski rad.
 
 PRENOSIMO Večernji list PIŠE Dražen Brajdić FOTO Slavko Midzor/PIXSELL