Proslavljeni akademik, kipar i slikar Zlatko Čular prije 50 godina osmislio je pehar Sportskih novosti za najbolje sportaše Hrvatske, koji je u petak dodijeljen 64. put – piše Kristina Dominković, novinarka SN
 
Kamin je bio svježe upaljen. S velikog drvenog stola dopirao je miris turske kave i svježih neretvanskih mandarina. Idilična atmosfera simpatične konobice u sklopu kuće i ateljea u Babonićevoj 77. A uz sve ljubazan domaćin, proslavljeni akademik, kipar i slikar Zlatko Čular.
 
- U atelje ćemo poslije, dođite se prvo okrijepiti.
 
Prigušena svjetla, pucketanje vatre, otvorena sva osjetila, a priča je sjedila za stolom ispred nas.
- Ne mogu vjerovati da ste me našli. Da, ja sam taj koji je prije 50 godina osmislio trofej Sportskih novosti za najboljeg sportaša Hrvatske. 
 
Slučajno, sasvim slučajno.
- Nakon odsluženog vojnog roka u Mariboru, gdje mi je baš bilo lijepo, 1963. došao sam u Zagreb. Bio je neki natječaj za voditelja biroa u 
 IKOM-u i dobio sam posao. Jedan dan su naš zlatar Nikola i dvije djevojke iz Škole primijenjene umjetnosti, koje su radile kod nas, išli na sastanak u Sportske novosti. Rekao mi je da nose neke pokale i nacrte, punu mapu. Pitao je imam li ja nešto, neku ideju...
I?
- Nikada to nisam radio, ali on je rekao da bih nešto trebao imati. Rekao sam mu da sjedne, popije kavu i ja ću nešto napraviti. Skicirao sam na brzinu trofej na A4 papiru, dao mu, on to zgužvao i stavio u džep. Kad su došli u SN i pokazali što imaju, njima se to baš nije svidjelo. Rekli su, “to je sve nekako klasično, standardno, nije ništa novo”. U tom trenutku se naša mala sjetila i kaže, “druže Nikola, imate ono u džepu od našeg šefa”. On to nemarno izvadi, a ovi graknu “pa to, to trebamo!”
 
I već 50 godina “to trebamo”.
- I danas je isti kao kakav sam ga zamislio. Izvana pjeskaren, unutra glanc...
 
Mnogi kažu za taj trofej da je “zauvijek moderan”.
- Ne zato što je moj, ali mislim da i danas odskače od svih tih ustaljenih grčkih, renesansnih i drugih stilova.
 
Akademik Čular, danas 80-godišnjak, u punom pogonu kao i svih godina prije, rođeni je Dubrovčanin (1935), koji se 
1945. zbog očeva posla preselio u Split. Grad u kojem je započeo veliku karijeru, gdje je 1952. završio Školu za primijenjenu umjetnost, posebna je priča njegovog života.
- Majka mi je iz Konavala, otac Šibenčanin, a kako sam došao u Zagreb na Akademiju, po običaju, kako to biva, ćopi vas Zagrepčanka i onda ste Zagrepčanin - smije se akademik.
 
- U Splitu sam sa 11,5 godina upisao gimnaziju. Preskočili su mi tri razreda, mislili su da sam wunderkind - opet će kroz smijeh.
 
- Volio sam pjevati, išao sam na zbor i tamo sam u dvorištu vidio neke skulpture i neke ljude kako nešto rade na njima. A ja sam jako volio crtati. I uvijek sam dobivao jedinice jer su mislili da mi to roditelji rade. U školi sam imao punu klupu gableca, moji kolege nisu znali crtati, pa sam ja to radio za njih i “plaćali” su mi hranom.
 
Jedan dan je odlučio razgledati bolje to dvorište i...
- Posjetio sam direktora Kljakovića. Došao sam tamo u kratkim hlačama u rukama držeći krpenu loptu. Pita me opasno “što bi ti”, a ja onako zbunjen kažem samo “radi li se tu neka umjetnost?” On mi objasni da je to Škola za primijenjenu umjetnost, prvi put sam čuo da to postoji. Kaže, “tu se slika i kipari, a što bi ti”? Ja sam htio biti slikar, ali on me odmah odbije “ne može, već je popunjeno, ali možeš biti kipar”. A ništa, bilo je “daj šta daš”. Tako sretan dođem kući, a mama me istuče, mislila je da sam cijeli dan udarao loptu na Peristilu.
 
Ipak, od tog dana je krenuo putem koji ga je ubrzo proslavio. Putem kojim je 1957. završio Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu (kiparski odjel), zatim dvogodišnji studij u klasi velikog profesora Antuna Augustinčića, kod kojeg je od 1959. do 1963. bio i suradnik u Majstorskoj radionici.
 
Danas taj put broji više od 50 samostalnih izložbi, više od 40 njegovih skulptura i spomenika nalazi se na javnim mjestima, trgovima, parkovima, dobio je više od 50 priznanja i nagrada...
- Trenutačno radim na dva natječaja za Zagreb. Jedan je spomenik Tuđmanu na Trgu Franje Tuđmana, a drugi spomenik Domovinskom ratu između Lisinskog i Skupštine Grada. Vidjet ćemo hoće li mi što proći. Volim ići na natječaje, to me tjera, ne mogu biti na miru. Ako prestanem slikati i kipariti, znači da sam gotov. To vam je kao u sportu.
 
Sportu koji voli.
- U srednjoj školi veslao sam s bratom u dvojcu u Gusaru, pa se okušao u boksu, ali ravnatelj u Primijenjenoj mi je zabranio da se mlatim. Kad sam došao u Zagreb, uvijek sam trčao po Maksimiru. Imao sam neki žuti dres sve dok u novinama nisam vidio da neki manijak u žutom dresu tamo naganja ljude, pa sam se uplašio da netko ne pomisli da sam to ja i odustao. Ali već 36 godina svaki dan radim 10 vježbi dnevno. Sklekove, zgibove, čučnjeve... I imam opasan novi plan. Bio sam neki dan na Tomislavcu, vidio prekrasno klizalište i odlučio da ću to pokušati. Pa što ako imam 80? Nikad nije kasno, zar ne?
 
,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,
 

 
 Tri skulpture Dražena

 Ako ste ikada voljeli Dražena Petrovića, tri male njegove skulpture niste mogli ne zamijetiti usred Čularovog ateljea.

 - Jednom mi je Biserka Petrović došla s idejom o Draženovoj skulpturi, tražio sam da mi donese njegove slike i izabrao sam njegove tri  najprepoznatljivije kretnje i napravio tri skulpture. Sjećam se da mi je tada pokazala Draženovu osobnu iskaznicu, dan kada je ona istekla  bio  je dan kad je Dražen poginuo. Strašno. Na žalost, nikad nismo napravili te skulpture u pravoj veličini. 
 
 
,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,
 
 PRENOSIMO Sportske novosti PIŠE Kristina Dominković FOTO www.give-me-art.com / arhiva SN