Uoči dodjele nagrade „Biser“ najboljim sportskim novinarima u svijetu, organizatori u Abu Dhabiju su se potrudili svečanost obogatiti zanimljivim okruglim stolovima i temama koje svakog novinara zanimaju - piše Jura Ozmec
 
Ili bi trebale zanimati ako žele biti istinski sportski novinari. 
 
E, ovo je stvarno trebalo doživjeti. U publici 30-ak svjetski poznatih sportskih novinara i još desetak mladih, a na bini troje vrhunskih sportaša, od kojih je svaki vezan za sportsko novinarstvo na svoj način: Johnatan Edwards, Britanac, svjetski rekorder u troskoku je nakon sportske karijere zaplovio u novinarske vode, najčešće je u studiju BBC-ja na velikim atletskim događajima, a odličan je kao voditelj priredbi; Donna de Varona, ugledna američka TV novinarka i komentatorica, bivša olimpijska pobjednica u plivanju i Yao Ming, NBA zvijezda, sportski ambasador u žiriju nagrade „Biser“.
 
A tema kako se međusobno sportaši i mediji doživljavaju je bila  idealna za njih troje. Zapravo za njih dvoje, jer je Edwards sjajno iskoristio svoj voditeljski osjećaj i postavljao je prava pitanja dvoma raspričanim sportskim zvijezdama. 
 
A sve je počelo s jednom poučnom kineskom (a čijom drugom!) legendom. Naime, jednom davno živio je kineski car koji je imao 3 ogledala. I kazao je: „ulašteno ogledalo od bronce pomaže mi da se ispravno odjenem, ogledalo od povijesti pomaže mi da vodim državu, a ogledalo od čovječnosti pomaže mi u ispravnoj procjeni mojih dobitaka i gubitaka.“ I najviši NBA košarkaš svih vremena nadovezao se na tu drevnu kinesku priču sa svojim ogledalom:  „i ja imam svoja ogledala, to su sportski novinari. Pomagali su mi da vidim svoje vrline, svoje slabosti i da svoj napredak objektivno gledam kroz njihove oči“. Ispričavam se ako nisam baš doslovce preveo cijelu stvar, jer ju pišem po sjećanju, ali bit ste shvatili.
 
Sportsko novinarstvo je, kao i svo ostalo novinarstvo, na kritičnoj točki opstanka. Društvene mreže, blogovi, gašenje tiskovina i štednja na svakom koraku dovela je sportske novinare u poziciju da sve teže dolaze do priča, da sve manje razumiju bit događaja, da se sve više udaljavaju od sportaša.
 
Jer, kao što su se Donna i Yao složili, puno su se puta osjetili uvrijeđenim kad bi neki nadobudni novinar došao na intervju potpuno nepripremljen, masu su puta zaželjeli otići s intervjua ako su osjetili da je taj razgovor novinaru „preko jedne stvari“, ali su zato i te kako željeli ispričati svoje priče, tajne, anegdote, onima koji su prema njima nastupili ljudski i ravnopravno. Činjenica je da danas ne samo novinske kuće tiskanih medija, nego sve više i TV kuće uz velika natjecanja, ali i ona manja rade priče, obogaćuju ih biografijama, razmišljanjima, izjavama, tumačenjima statističkih podataka, prisjećanjima na prošle zvijezde. Naime, rezultat je sam za sebe postao opće prisutan i samim time u cijeloj novinarskoj priči relevantan tek kao „okidač“ za dodatnu priču. Novinari, uz to, sve manje putuju, sve su rjeđe uz sportaše i kad uspiju stvoriti priču na mjestu događaja, trebaju se potruditi da ju doista obogate. Uostalom i dobitnici prvih nagrada „Biser“ su velikim dijelom utjelovljenje baš takvih napora i truda. I zato je dobro čuti od vrhunskih majstora da ih vrijeđa ako ne znate ništa o njima, a pitate ih išta, da im nije svejedno jesu li dobili ili izgubili utakmicu i da očekuju i od novinara da uoče takvu razliku u ponašanju, te da ponekad ne traže pitanja unaprijed zato jer su „zvijezde“, nego zato jer ne poznaju medij u kojem radite ili vas osobno, pa ne žele pogriješiti. Iznimno iskrena bila je i Donnina tvrdnja kako se sportaši zapravo uopće ne pripremaju za susret s medijima i kako nisu jednostavno svi stvoreni za to, kako bi trebalo popraviti rad u klubovima i savezima i sportaše pripremiti za različite medije, a ne samo za različite novinare, koji se povremeno ili stalno pojavljuju uz njihove karijere. Ona sama imala je sreću da je vrhunska plivačica postala još s 13 godina, pa je kontakte s medijima učila od starijih kolegica, što joj je umnogome pomoglo kasnije kad je sama stajala pred kamerama i mikrofonima, no neki takvu sreću ili mogućnost uopće nemaju.
 
Nastavak ove priče iz Abu Dhabija svakako su bili i kolege iz velikih svjetskih medija, Vincent Amalvy, Jaap de Groot, Marc Gleeson i Gary Kemper, kojima nije problem bio ustanoviti da izdavači i financijaši sportskih medija ne razumiju da sprječavanjem odlazaka novinara na sportski događaj izravno kopaju grob sportskom novinarstvu. Sve je manje medija, kao na primjer New York Times, koji svojim novinarima daju neograničeno vrijeme (jasno, u realnim standardima) za stvaranje prave priče. Ne siluju ih da moraju svakoga dana napraviti 3 izvještaja, 2 video snimanja i blog uz to što rade. Jer im vjeruju da će donijeti pravu priču. I, jasno, ne svakome, nego onima koji se prvo dokažu kroz vijesti i pristup sportu. Amerikanci i inače imaju veliki problem shvatiti bit primjerice olimpizma tijekom Igara s kojih izvještavaju, jer cijeli svoj novinarski život izvještavaju s profesionalnih liga, čija su pravila umnogome drukčija od olimpijskih. No, konačna priča uvijek mora biti ista.
 
I da, jasno je da ako ste svaki dan na treningu nekog kluba i ako skupljate podatke i radite objektivnu priču, da ponekad ta objektivnost neće biti po volji nekome u klubu. Na to morate biti spremni, ali isto tako nemojte se pokolebati nakon prve reakcije, nego samo nastavite. Jasno, tako se može dogoditi i da izgubite neki od vrijednih izvora informacija, jer sportski ih novinar mora imati, ali ako ste sposobni i uporni, ako ste postojani, ili će se izvor vratiti ili ćete imati drugi izvor. I uvijek ih preispitujte, i sebe, o objektivnosti informacija koje dobivate tako. Dakako, da biste do toga došli, kao sportski novinar nikad ne ustuknite pri predstavljanju, pri upoznavanju novih ljudi. Možda je među njima neki budući ili bivši svjetski prvak, možda netko tko će donositi ili već donosi velike i važne odluke, a možda tek netko tko će vas idući put upoznati s nekim važnim. 
I obrazujte se, pitajte, učite.
 
Eto, i to čovjek sazna kad se druži sa velikim sportašima i iskusnim sportskim novinarima, pravim „vukovima“ ovoga teškoga, ali i lijepoga zanata...
 
PIŠE Jura Ozmec, predsjednik HZSN