Evo što Emil Tedeschi kaže o ambicijama Cedevite, čelnicima HKS-a, propustima na Eurobasketu... – piše Dražen Brajdić, novinar VL
 
Nakon što se Cedevita plasirala u euroligaški Top 16 i napravila novi iskorak u svom razvoju, glavni sponzor hrvatskog prvaka Emil Tedeschi osjeća nemalo zadovoljstvo. Jer, klub koji predstavlja njegovu veliku strast iz godine u godinu raste, baš kao i Atlantic Grupa, čiji je osnivač i predsjednik i koja ima više od 5000 zaposlenih u 12 zemalja, s prihodima od 5,5 milijardi kuna godišnje. 
 
Stvari s Cedevitom razvijaju se upravo onako kako je bilo zamišljeno prije desetak godina za sponzorskog preuzimanja tadašnjeg Hiron Botinca. 
– Zadovoljan sam jer smo objedinili nekoliko bitnih aspekata. Prvi je publika, naime četiri puta zaredom imali smo rasprodanu dvoranu, a drugi da je to izborila momčad u kojoj imamo pet mladih igrača između 16 i 22 godine, Musu, Mazalina, Arapovića, Žganeca i Katića, ali i dvojicu koji su punu igračku afirmaciju doživjeli baš u našem klubu, Bilana i Babića. Raduje me i što smo doveli dvojicu Amerikanaca koji pokazuju da imaju osjećaj pripadnosti timu, što je važnije od toga može li netko od njih zabiti šest trica ili upisati osam asistencija. Treći je rezultat, a to je plasman među 16 momčadi Eurolige te trenutačni vrh regionalne ABA lige.
 
KK CEDEVITA JE MOJA STRAST 
 
Uslijedila je i razrada dodatnih razloga za zadovoljstvo. 
– Kad imaš ljude kojima je stalo, onda imaš i kemiju momčadi s pravom strukturom za koju je jako bitan i naš trener Veljko Mršić. Stvorivši atmosferu povjerenja unutar momčadi, on se pokazao kao jako dobar psiholog, a to je posebno važno za mlade igrače. Uza sve to stekli smo ugled i status u međunarodnim košarkaškim krugovima pa je Cedevita ove godine, uz Budućnost i Zvezdu, iznijela stvaranje nove regionalne lige koja je dobila verifikaciju i od Fibe i Eurolige.
 
Dojma smo da je jednom od naših najboljih poslovnih ljudi košarka neka vrsta ispušnog ventila, baš kao i glazba, za sav onaj menadžerski stres koji ide uz svakodnevno vođenje jedne od naših najvećih kompanija.  
– Ne bih to zvao ventilima, ali strasti svakako jesu. Sve što radim, ja u to vjerujem i činim sa srcem pa to prolazim i emotivno. Uživam u razvoju Atlantic Grupe, u ovih smo 25 godina napravili stvarno puno, kao i u deset godina razvoja KK Cedevite.
 
Dok se Cedevita probijala prema statusu najjačeg domaćeg kluba, oni kojima se to nije sviđalo predbacivali su cedevitašima da su umjetan klub, ali i da se klub ne može voditi kao kompanija.
– Bude mi žao kad se tako govori, zaboravlja se da su i iza najvećih uspjeha Cibone i Splita u prošlosti stajali gospodarski subjekti. Kod Cibone to su bili udruženi Voće, Badel, Franck i Kraš, a u slučaju Jugoplastike istoimeni kombinat. Uostalom, i iza nekih bardova današnje europske klupske košarke poput Anadolu Efesa i Armani Milana stoje korporacije.
 
A što je s korporativnim upravljanjem sportskom udrugom?
– Za mene je upravljanje jedinstvena disciplina, neovisno o području. Naravno da područja imaju svoje specifičnosti, ali osnovni su principi zajednički. Selekcija ljudi, organizacija, podjela odgovornosti, strateško planiranje... to su termini upravljanja primjenjivi u sportu kao i u biznisu.
 
Kada čujete Tedeschija s koliko strasti govori o košarci i o KK Cedeviti, učini vam se da je jako puno uključen u upravljanje klubom iako nema nikakvu formalnu dužnost. 
– Uključen sam u odluke o godišnjem izdvajanju sredstava Atlantic Grupe u klub, sudjelujem i u pronalaženju drugih sponzora. U druge se klupske poslove ne miješam, ali ako uprava kluba smatra da joj je za pojedini slučaj potrebna moja uključenost ili procjena, svakako se odazovem kao što je bilo u slučaju razgovora s Armanijem vezano uz odštetu za Jasmina Repešu koji je tada ugovorno bio naš trener.
 
No čini se da je u sve vezano za klub jako dobro upućen. Bolje no što to od sponzora očekujete.
– Znam što se događa, no postoje ljudi koji imaju zaduženja i odgovornosti. Ni u Atlantic Grupi ne bavim se mikro-menadžmentom, ali za sve loše odluke prvi preuzimam odgovornost. Nikad se neću sakriti iza nekog drugog. 
 
Čovjek od njegova apsolutnog povjerenja u Cedeviti predsjednik je kluba Mladen Veber, inače stariji potpredsjednik kompanije.
– Mladen je bio moj odabir od trenutka kada smo ušli u klub, zajedno radimo od 1996. Ima veliko znanje, iskustvo i posvećenost koje ga čine sigurno jednim od najboljih predsjednika koji danas vode euroligaške košarkaške klubove. Također sam zadovoljan i nedavnom profesionalizacijom Davora Užbineca, koji je sa mnom i Mladenom od samog početka, ali je sve ovo vrijeme bio prisutan kao volonter u upravi kluba. On je naslijedio dosadašnjeg direktora kluba Krešu Novosela, na čiju sam karijeru jako ponosan. Krešo je sada direktor ABA lige, prepustili smo ga za dobrobit regionalne košarke kako bi ona bila što uređenija i kvalitetnija.
 
ULAGANJE U KLUB JE ISPLATIVO 
 
Je li Emil kao glavni sponzor ikad predbacio klupskom vodstvu da su fulali kod dovođenja nekog igrača ili trenera?
– Obično ću se izraziti u prvom licu množine i kazati "fulali smo". U mojoj filozofiji stoji da, ako je ideja bila dobra, trebamo se sjetiti čija je ona bila, a ako nije bila dobra, a ja sam je prihvatio kao svoju, prvi ću reći da sam krivo prosudio.
 
U tom kontekstu ističe da se ne želi miješati u procjene trenera i sportskog direktora, pa čak i kada se pokaže da su neki skupo plaćeni igrači upitna vrijednost.
– Daleko od toga da nemam svoj stav, ali ga ne namećem niti se u tu poziciju uopće želim postaviti. Mogu govoriti s pozicije nekoga tko ima poslovno iskustvo da nam se neke greške ne ponavljaju, no stručnim procjenama bave se sportski direktor Matej Mamić i glavni trener Mršić. 
 
U Cedeviti se trude ne probijati proračun, u jednoj prilici to bi im se bilo itekako isplatilo, no nisu se usudili, a to je propuštena prilika da se dovede Dario Šarić.
– Nekad se u životu ne poklope trenutak i mogućnosti. Dario je izvanredan igrač, ali mogućnost njegova dolaska u Cedevitu otvorila se u pola sezone. Daleko od toga da nam takav igrač ne bi dobro došao, no situacija oko njega nije bila dovoljno transparentna da bismo izašli izvan granica odobrenog proračuna. 
 
U kom postotku ulaganja Atlantic Grupa sudjeluju u proračunu kluba? Još do prije nekoliko godina to je bio iznos i veći od 80 posto.
– Uz činjenicu da mi nismo znatnije smanjivali naš iznos, sada je naš udio pao na 50 posto i u tom prepoznavanju kluba naše je dodatno zadovoljstvo. Sada imamo pool sponzora u kojem su najveći gospodarski subjekti u zemlji. Konzum kao dio koncerna Agrokor, Adris grupa kroz Croatia osiguranje, tu su Ina, Raiffeisen banka i Diners Card. Uz njih kao najveće, imamo desetke srednjih i malih sponzora i prijatelja kluba. Svaki od njih je dragocjen.
 
Jesu li rađeni izračuni o tome u kojoj se mjeri kompaniji uloženo u Cedevitu vraća?
– Naš marketinški tim to mjeri i postoje jasni izračuni da je ulaganje u Cedevituapsolutno isplativo. Ta kalkulacija radi se ne samo za naše brendove koji se promoviraju preko KK Cedevite, a to su Cedevita, Argeta, Smoki, Multipower, Barcaffe i Cockta, nego i za sve sponzore kluba koji je sve intenzivnije prisutan u medijima. Također, osim financijskog izračuna i isplativosti, treba promatrati ovaj projekt i kao društveno odgovorno ponašanje. Mi kroz rad kluba, kroz prvu momčad i kroz škole košarke vraćamo društvu dio vrijednosti koju smo u tom društvu stvorili.
 
Kao vrlo uspješan poslovan čovjek, ali i strastveni zaljubljenik u košarku Tedeschi zacijelo ima neku viziju razvoja KK Cedevite?
– Sigurno je da mi kao klub nikad nećemo biti u ovih 10-ak senatora, najbogatijih u europskoj košarci, ali očekujem da budemo stabilan europski klub, trajna košarkaška vrijednost. Nešto poput Limogesa ili berlinske Albe. To su kvalitetno organizirani klubovi, koji transparentno posluju i neupitnog su europskog ugleda. I sportskog i poslovnog. Ako me pitate da sažmem viziju našeg kluba u jednoj rečenici, to je „biti najbolji mali košarkaški klub u Europi" i tako osigurati senatorsku poziciju na košarkaškoj mapi svijeta. Naravno, termin „mali" prije svega se odnosi na proračun, pa i na broj gledatelja koji uživo prate naše utakmice u Zagrebu. Ispunjen Dom Dražena Petrovića ne bih mijenjao za dupkom ispunjenu zagrebačku Arenu. Nekome može zvučati netržišno, ali košarka pripada hramu košarke, koji doduše vapi za ulaganjem i unapređenjem, a ne Areni koja je projektirana za različite svrhe, no sigurno ne za košarku. A ambijent je važniji od kapaciteta!
 
U KOŠARCI NE TREBAM FUNKCIJU
 
Zar nije ambicija biti i nešto više od Limogesa i Albe?
– Budimo realni, Limoges je tri puta igrao Final Four Eurolige, a osvojio je i naslov klupskog prvaka Europe, dok je Alba Berlin jedan od najbolje organiziranih klubova u Europi. Njemački precizno, ni milimetar izvan mogućnosti. Svi smo mi sportaši i vjerujemo da novac nije jedini element uspješnosti. Ako gledamo s aspekta klupskog proračuna, onda nemamo izgleda ugurati se među klupske gigante zadnja dva desetljeća – Real, Barcelonu, CSKA,  no ako gledamo s aspekta planiranja, posvećenosti, osjećaja pripadnosti, onda se može dogoditi i nešto više, među najboljih osam ili čak na Final Four.  
 
Što činiti da Cedeviti hokej i rukomet ne odvlače publiku?
– Mi se možemo ljutiti samo na sebe svaki put kad propustimo napraviti da Draženov dom bude pun. Treba učiniti sve što je moguće da ljudi postanu zainteresirani za kupnju godišnjih ulaznica, da u svoj raspored uvrste 35-40 utakmica kao dio svog društvenog života. Da osjete pripadnost klubu, igri, nadmetanju, veselju. To je proces u kojem imamo puno prostora za napredak, razvoj i poboljšanje.
 
Je li privatizacija jedna od opcija pa da Atlantic Grupa bude i vlasnik kluba, kao što je to slučaj s Armani Grupom i Olimpijom iz Milana?
– Nemam nikakvih problema s tim, mi bismo sutra mogli ići u privatizaciju i to je jedna od realnih opcija, ali mi smo danas kao i ostali klubovi udruga građana. Često se paušalno i površno nas 'prokazuje' kao privatni klub u odnosu na ostale društvene klubove, no to nije tako. KK Cedevita ima isti status kao i drugi klubovi, a s obzirom na natjecateljski razred i rezultate, i tretman KK Cedevite trebao bi biti adekvatniji, ne samo jednak nego i bolji u odnosu na druge. A to godinama nije tako. Ni od Grada ni od Saveza. Zamislite, u posljednje četiri godine igrali smo tri finala ABA lige, dvostruki smo hrvatski prvak, trostruki osvajač kupa Krešimira Ćosića te jedini hrvatski euroligaš. Klub smo bez ijedne lipe duga, a nema nas u Izvršnom odboru Saveza. To doista puno govori o HKS-u. I Grad Zagreb nas financijski tretira kao da smo drugoligaš.
 
Hoće li vas to pokolebati vezano uz ulaganje u košarku?
– Ne, neće, jer je to situacija koja traje godinama. No nećemo posustati u zalaganju za transparentne kriterije korištenja javnog novca. 
 
Predsjednik uprave Atlantic Grupe mislima je, i djelom, jako puno vezan uz košarku, a formalno ga nigdje nema.
– Svojedobno je generacija '92. počela spominjati moje ime kao mogućeg predsjednika Saveza, no ja sam im, uza sve dužno poštovanje, kazao da ne mogu računati na to da budem dio nečega što bi se smatralo pučem, odnosno prevratom. Osim toga, imam već puno angažmana izvan kompanije u različitim savjetima i komisijama kod nas i u inozemstvu, a Atlantic Grupa raste i u idućem četverogodišnjem ciklusu planiramo velik internacionalni iskorak, što nije mali posao. Ne priželjkujem dodatne formalne funkcije, ali i dalje sam spreman slušati i angažirati se, naravno ako s druge strane postoji iskrenost. Atlantic Grupa je svojevremeno, po tko zna koji put, bila pozvana da se uključi u pomoć HKS-u neposredno prije Eurobasketa. Mi smo tome pristupili otvorena srca, no taj se ugovor nije realizirao zbog nesposobnosti i nestručnosti čelnih ljudi u Savezu da iskoriste ponuđena sredstva. Detalje nije primjereno prepričavati, no recimo samo da hrvatska reprezentacija jedina nije iskoristila sve sponzorske površine na sportskoj opremi koje propisuje Fiba. Znajući sve to, mislim da za hrvatsku košarku najbolje činimo ovime kako se sada ponašamo, a kada netko bude imao potrebu suvislo razgovarati o dodatnom angažmanu na transparentnim temeljima, mi smo uvijek za to otvoreni. 
 
 PRENOSIMO Večernji list PIŠE Dražen Brajdić FOTO G. Stanzl, Ž. Lukunić/Pixell