Split je najsuroviji i najnemilosrdniji uvijek bio baš prema svojim prvacima. Ne samo sportskim. U Splitu se dižu spomenici udici, motici, galebu, piriji, ribi, sidru. Ali ne i ljudima. Jer se nikako složiti.
 
Zgodna simbolika jednog čud(es)nog mediteranskog grada kojeg je rimski car Dioklecijan odabrao za svoj komadić zemaljskog raja, položena je na početku Obale kneza Branimira. S jedne strane ceste uzdiže se raskošna zgradurina s koje puca najljepši pogled na grad. Napučena stotinama nedodirljivih birokrata što vas u nemogućoj misiji bitke s proždrljivom papirološkom i administrativnom aždajom, koju nikad ni jedan čovjek nije dobio, šutiraju kao loptu od vrata do vrata dok na koncu izmrcvareni i poraženi ne podignete bijelu zastavu. I uče vas kako ste mali i beznačajni.
 
S druge strane ceste, na pločniku na kojeg se vežu najekstravagantnije morske tvrđave koje pristignu u grad, stoje ploče s imenima gradskih olimpijskih medaljonoša. Koji vas uče kako zapravo možete biti i veliki i značajni. Koje šibane jugom i pržene suncem pokušavaju sačuvati svoj šampionski sjaj, noseći se iz dana u dan s činjenicom da svatko komu se prohtje, a posebno oni iz zgrade preko puta, može po njima gaziti. Ili o njih obrisati blato sa svojih cipela.
 
S ramena u blato
 
Ružne riječi i događaji koji su se odigravali iza pozornice proslave 70. rođendana Jugoplastike podsjetili su koliko je velika udaljenost između jedne i druge strane ceste koja fizički prolazi Zapadnom obalom. A mentalno i cijelim gradom. Riječi splitskog gradonačelnika Baldasara kako "više ne želi legende blizu kluba" samo su još jedan tužan podsjetnik da grad Split ni danas nema pravu svijest o vrijednosti i važnosti koju njegovom imidžu nose njegove sportske legende.
 
Od grandoiznog dočeka Đurđice Bjedov 1968., preko pučkih fešti koje su izazivale titule Hajduka i Jugoplastike, pa sve do nezaboravnog dočeka Gorana Ivaniševića nakon osvojenog Wimbledona 2001., grad Split je uvijek znao živjeti i slaviti sa svojim sportskim velikanima. I dičiti se njima pred čitavim svijetom. Ali isto tako bez ikakve grižnje savjesti mnoge koje je još jučer ponosno nosio na svojim ramenima već sutra zbaciti s ramena u blatnu kaljužu.
 
Gotovo da i nema splitskog sportskog velikana koji nakon prvog udarca iskrenog divljenja nije prošao kroz žrvanj provincijskog mediokritetstva i "ne'š ti" mentaliteta. Koji potpuno prosječnoj i nimalo izvrsnoj većini služi da bi se lakše nosila s činjenicom da postoji netko uspješniji i bolji. I to jako blizu. Tu, u susjedstvu. U Splitu takvi, hvala Bogu i nekom mističnom talentu, niču kao gljive poslije kiše. A s tuđim uspjehom se nije uvijek lako nositi.
 
Ne postoji ekstremniji primjer vrućine i hladnoće od odnosa Splita i Gorana Ivaniševića. Prije 14 godina Split je Ivaniševiću priredio najveličanstveniji od svih svojih dočeka. A danas se ne zna je li Goran hladniji prema Splitu ili Split prema Goranu. U takvom su emotivnom klackanju sa svojim sugrađanima i Kukoč i Ivić i Skansi i Jerkov i Ančić i Rađa i Šurjak i Štimac i Srna i Balić i Bilić i Blanka. I mnogi drugi. Svatko sa svojim ljudskim (ne)savršenostima koje se jedva čekaju nabiti na volej i svojom gradskom (ne)romantičnom pričom koju je TBF pretvorio u znameniti stih:
 
"...obožavam grad u kojem svi su face i u kojem najveće face za par dana budu štrace..."
 
Muzej sporta na vječnom čekanju
 
Jedna od stvari koje su ljudima sa strane u Splitu posebno simpatične jest priča kako "tu nitko nikoga ne šljivi bez obzira tko je i što je". I kako se i najveće zvijezde mogu prošetati Rivom bez da ih itko počasti pogledom. Pa se prepričavaju urbane legende poput one kako je konobar u jednom kafiću Goranu Ivaniševiću drsko odbio vratiti kusur poručivši mu kako mu je ionako dužan "zbog živaca koje je na njega potrošio". 
 
I u kontroliranim dozama to je zaista i simpatično i odražava duh i dušu grada koji doista živi sa svojim sportašima i sportskim uspjesima. Ali s druge strane i otkriva manjak poštovanja prema onima koji su poštovanje zaslužili. Svojim dostignućima i rezultatima, ne prijevarom i prodavanjem magle. U Splitu su, ne samo u sportu, uvijek bolje prolazili redikuli od radnika. Uvijek su popularniji bili Milevski nego Caktaši. Lesteri nego Sobini. Uvijek se jače i lakše i pljeskalo i opraštalo došljacima nego svojima.
 
Split je najsuroviji i najnemilosrdniji uvijek bio baš prema svojim prvacima. Ne samo sportskim. U Splitu se dižu spomenici udici, motici, galebu, piriji, ribi, sidru. Ali ne i ljudima. Jer se nikako složiti. Veliki Bajdo Vukas jedini je nekako uspio proći sve komisije i dobiti svoju ulicu. Kakvu? Takvu da većina Splićana ne zna ni da postoji. A oni što znaju bi voljeli da ne znaju. Jer nije dostojna njegova imena.
 
Već desetljećima u zraku lebdi ideja o gradskom Muzeju sporta. U kojem bi se čitavom svijetu, ali što je možda još i važnije - čitavom Splitu - ispričala priča o "najsportskijem gradu na svitu". Stvari, međutim, nikako da se mrdnu dalje od ideje i od prvog napravljenog koraka, Kuće slave splitskog sporta na Gripama. U brojnim stanovima i podrumima diljem grada leže briljantni artefakti koji polagano umiru pritisnuti sve debljim slojem prašine i zaborava. A priče koje vape za mjestom gdje će biti ispričane i spašene sve više i sve češće tonu u zaborav. Zajedno sa svim onim Vukasima, Matošićima, Bearama, Celentima, Ivićima, Radovićima, Holcerima i Hlevnjacima koji su ih ponijeli sa sobom u grob.
 
Fenomen svjetskih razmjera
 
Što god tko mislio o tome i komu se god to ne sviđalo - Split je doista sportski fenomen svjetskih razmjera. Nigdje na svijetu na tako malom prostoru nije rođeno ili stvoreno toliko svjetski relevantnih sportskih šampiona u toliko različitih sportova. Ali fenomen sa sve manje novih poglavlja u knjizi svojih veličanstvenih uspjeha. Zbog novog vremena u kojem se nije snašao, zbog globalizacije, centralizacije, manipulacije, kriminalizacije. Zbog brojnih vanjskih faktora na koje nije mogao utjecati. Ali i unutarnjih na koje je itekako mogao.
 
Split je komplicirana sredina. Definicija ekstrema u kojoj postoje samo prvo i posljednje mjesto. Samopouzdani, fotogenični, tvrdoglavi i prčeviti velegrad prema vani, nesigurna i autodestruktivna provincija iznutra. Grad koji će do zadnjeg čovjeka braniti svoje zidine od vanjskog neprijatelja koji često to i nije, a istovremeno bez ikakvog otpora pasti pred unutarnjim, puno prefriganijim i razornijim.
 
I vjerojatno je upravo takav drski stav sportskom Splitu i donio svjetsku slavu. I uspjehe gotovo u svakom ozbiljnijem sportu kojeg se uhvatio. Međutim, baš ono što je tom mentalitetu najveći adut, istovremeno mu je i najteži uteg. Taj famozni "dišpet", koji označava prkos, motiv i borbu do zadnje kapi krvi, ukoliko izmakne kontroli zna prerasti u autodestrukciju koja melje sve oko sebe. I žito i kukolj. I prijatelja i neprijatelja. I dobre i loše ideje. I poštene i nepoštene ljude.
 
Svjetionik umjesto remorkera
 
Ono što je splitski gradonačelnik poručio košarkaškim legendama nije slučajno izletjelo. Jer se ne bi moglo dogoditi u sredini koja istinski drži do svojih velikana i do svoje povijesti. Ima ih koji su se ogriješili, koji su svojim neznanjem ili nemoralom pripomogli uništavanju klubova koji su ih proslavili. Ali takvi ni slučajno ne mogu pokvariti sliku ponosa i slave koju su "najsportskijem gradu na svitu" ostavili njegovi sportski velikani. Nitko grad Split nije proslavio i zadužio više od njegovih sportaša.
 
Ne treba očekivati od legendi da riješe sve probleme koji muče splitski sport. Ne treba od njih tražiti ni da budu remorker koji će izvući nasukani brod u mirne vode. Ali mogu biti barem svjetionik koji će pokazivati smjer. Društvo koje ne poštuje prošlost i ne honorira uspješnost neće imati ni značajnu budućnost.
 
A bila bi velika šteta da od splitskog sporta ostanu samo - legende.
 
 PRENOSIMO Sportske novosti PIŠE Bernard Jurišić FOTO arhiva HRT