Bruno Marcelić (23. srpnja 1943) rodio se u Zadru i cijeli svoj život proveo u njemu. Nažalost, prije petnaestak dana doživio je srčani udar, te od posljedica umro 22. siječnja. Posljednji ispraćaj bio u ponedjeljak, 25. siječnja, na Gradskom groblju – piše Bernard Paleka, novinar SN.
 
Stajao sam, prije nešto više od četiri desetljeća, na sredini istočne tribine u Jazinama. Stajalo se uvijek, sjedilo samo u poluvremenu, čekajući utakmicu. Ova je bila drugačija, mjesec studeni 1975. i utakmica između dviju prvenstvenih, Rabotničkoga u Zadru i Lokomotive u Zagrebu. Studeni mjesec, mjesec oproštaja Bruna Marcelića od aktivnoga igranja. Cijela karijera u Zadru, od prve lopte.
 
- On ti je već sad legenda, malo tko je imao takvu lakoću poentiranja – dobacio mi je Dalibor Milin, moj kolega još iz osnovnoškolske klupe, među prvim polaznicima (i Ante Matulović, između ostalih) onodobne Škole košarke.
 
Na oproštaj je došla Jugoplastika. Vječiti suparnik, veliki suparnik. Bruno je ubacio šest poena, nije dohvatio osam, osmicu sa svoga dresa. Tada se nije puno polagalo na takve sitnice. Rudo Galić Ero, višegodišnji dopisnik Sportskih novosti napisao je i ovo:
 
- Uz darove, poljupce, cvijeće i suze, tako se Bruno Marcelić nakon 18 godina igranja košarke, nastupajući s brojem 8 u dresu Zadra punih 16 sezona, oprostio od aktivnoga igranja. Nakon 5 minuta igre završio je tri puta efektno akcije svojih suigrača, skinuo je majicu i predao je svom nasljedniku i imenjaku Brunu Petaniju.
 
Do tada, do studenoga 1975., a od svoje prve seniorske utakmice 16 ljeta prije, Bruno je Marcelić bio bitna karika u prvoj momčadi Zadra. Supotpisao je pet naslova prvaka bivše Jugoslavije, te onaj čuveni Kup, osvojen u Splitu protiv velikog favorita Jugoplastike.  
 
Puno godina poslije u jednom razgovoru (a razgovarali smo često, pa i privatno jer je Bruno dolazio kod mog ujaka Šime Mihatova i ovaj je tekst i nastao na podlozi tih susreta i opširnih bilježaka) rekao mi je o toj utakmici:
 
- Nedvojbeno je taj naš trijumf jedan od najvećih u klupskoj povijesti. Zašto? Jugoplastika je bila sjajna, bila je u završnici Kupa prvaka, zamalo izgubila, a mi došli i odnijeli im Kup. Dobro se sjećam da su sve bili pripremili za slavlje, na kraju smo mi bili bolji za četiri koša. 
 
Odrastajući na Relji u doba posvemašnje oskudice Bruno je, poput mnogih mladića, svaki dan dolazio na obližnji košarkaški teren u Jazinama.
 
- Lopta je bila bogatstvo, a uvijek bismo imali nekakvu sa sobom. Podloga je bila zemljana, poslije betonska. Ljeti, zimi, po vrućini, po kiši… stalno smo bili na terenu i igrali. Katkada nije smetao ni led. 
 
Juniori Zadra godine 1960. postali su hrvatski prvaci, a tada 17 – godišnji Bruno u Slavonskom Brodu bio je prvi strijelac turnira sa 74 poena. Nikad nije skrivao da je prije toga dosta naučio od Borisa Kristančića koji je bivšu JNA služio u Zadru.  Ali…
 
- Naš je uzor bio Pino Giergia, najprije on. Svi smo htjeli biti poput njega, on je već tad bio čarobnjak. Poslije sam vidio Ivu Daneua i Siju Nikolića, ali Pinova maestralna košarka bila je naš ideal. 
 
Tada, prije puno desetljeća, Bruno je bio ustrajan u nečemu što se danas zove individualnim treningom.
 
- Dok su svi trčali na bazen Kolovare ja sam bio na terenu. Vježbao i vježbao. 
 
Zapaženi junior brzo je prešao među seniore. Mirna ruka, eksplozivan u otvaranju kontranapada, koristan član momčadi. Jednom je zgodom Velimir Čubrić Vele primijetio da je naraštaj što je osvojio prvi naslov prvaka bivše države u košarci bio nenadmašan i zato jer je djetinjstvo i mladost proveo na ruševinama, verući se po stablima, pripremajući tako i fizičku i mentalnu podlogu na koju će poslije doći košarka kao igra.
 
- Naraštaj koji je 1965. bio prvi put prvak bivše države  bio je nenadmašan. Složeno sve tip- top. Igrali smo napadački, bili smo u stanju istrčati milijun puta kontru, pogoditi izvani, sve što je bilo potrebno. 
 
Trice tada još nitko nije ni sanjao. A koševa koliko voliš. Na primjer,  Zadar – C. zvezda 101:88, s Radničkim 104:64… 
 
- U ovoj drugoj ubacio sam 41 s tim da nisam pogodio jedno slobodno bacanje. Naša igra temeljila se na Pinu Giegiji, a igra kao dobrom orkestru na njegovu dirigiranju. 
 
Za jedan list bivše Jugoslavije poslije četvrtoga naslova prvaka izjavili ste da su Pino Giergia i Krešo Ćosić najbolji, te da nije njih da bi Zadar…
 
- Ispao iz Prve lige. Tako je bilo, a nisu samo na utakmicama bili u pravilu najbolji nego i na treninzima i svugdje. 
 
Jedan naslov prvaka, pa drugi, treći, četvrti, peti… Onaj Kup. Bruno je uvijek tu, kadkad više poena, kadkad manje. Izdanak naraštaja koji je ljubav prema košarci, klubu i gradu stavljao ispred svega. Privatni život, obitelj, posao, a malo i godinice, doveli su do oproštaja. Povod je, međutim, bio dosta nezgodan. Utakmica u Jazinama, Kup, a suparnik Crvena zvezda. Zadar malo posrće, ali ne da se, publika luduje, Beograđani solidno igraju, no sudački par iz Slovenije izvodi cirkus. Završilo je nekako, Jazine su plakale jer je C. zvezda prošla dalje. 
 
- Mi smo imali prije toga to prvenstvo sa samo jednim porazom (Jugoplastika kao druga imala je četiri) i sigurno smo bili da je netko C. zvezdi trebao osigurati Europu. Preko nas. Jesam, prosvjedovao sam, kao i ostali, a onda su me kaznili. I tad sam odlučio da više neću igrati, klub se složio i Jugoplastika s našim velikim prijateljima i sportskim suparnicima došla je na tu utakmicu. 
 
Puno je puta od tada sunce izašlo i zašlo, ali Zadar i Zadrani dobro pamte Bruna. I pamtit će ga zauvijek. Čovjeka vedra duha, otvorenoga srca, jednog od onih koji su košarci i voljenom klubu dali sve. Cijeli svoj život. Punih 16 seniorskih sezona, bezbroj koševa…
 
- S Brunom je uvijek bio gušt igrati, ali i družiti se izvan terena – reći će Velimir Čubrić Vele.
 
Zarobljenik košarke bio je i poslije igračke karijere. Pet godina prvi suradnik Giuseppeu Gijergji, jednu godinu samostalni trener. Baš onda kad su zrelost dosizali Stojko Vranković, Darko Pahlić, Veljko Petranović… 
 
- Imao sam posao, obitelj je bila tu, obveze i nisam se profesionalno vezao uz košarku. Ali, tu sam bio, blizu kluba – rekao mi je prije godinu dana.
 
Legendarna osmica. Igrač – poveznica (kao i još neki, uostalom) među 'starima' i 'mladima', između naraštaja iz sedamdesetih i onog iz osamdesetih prošloga stoljeća. Kad je Zadar – oh, kako je lako to reći! -  igrao košarku iz snova. Tko god bude u bližoj ili daljoj budućnosti dopunjavao anale zadarske i hrvatske košarke trebat će mnogi redak ispisati i o Brunu Marceliću. 
 
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
S kim je Bruno igrao 1965…
Giuseppe Giergia, Krešimir Ćosić, Petar Jelić, Jurica Košta, Mile Marcelić, Petar Anić, Željko Troskot, Marko Ostarčević, Đuro Stipčević, Milan Komazec, Miljenko Valčić, Velimir Čubrić Vele i Goran Brajković. Trener Enzo Sovitti, pom. trener Leonardo Bajlo
 
… te 1975. 
Giuseppe Giergia, Tomo Matulović, Douglas Richards, Zdravko Jerak, Nedjeljko Ostarčević, Čedomir Perinčić, Branko Skroče, Josip Grdović, Jure Fabijanić, Branko Bakija, Boris Babić, Branko Šuljak, Žarko Bjedov, Darko Fabulić, Bruno Petani. Trener Lucijan Valčić, pomoćni trener Trpimir Lokin. 
 
I rukometaš
Velimir Čubrić Vele u jednom je danu odigrao tri službene utakmice u trima igrama. Ujutro rukomet, poslijepodne nogomet, a navečer košarku. I Bruno Marcelić, poput mnogih u to doba, bio je povremeno na dva kolosijeka. Često je igrao rukomet (tu i tamo mali nogomet) i gotovo uvijek bio među najuspješnijim strijelcima. Takva su bila vremena, zadarska sportska obitelj imala je čvrste spone, a ne jednom košarkaši su znali dobiti i rukometaše i nogometaše.  
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Pokopan legendarni Bruno Marcelić
Na gradskom groblju u Zadru pokopan je Bruno Marcelić. Legendarni igrač trofejnih naraštaja zadarskih košarkaša, veliki čovjek, prijatelj… Posmrtno slovo pred nepreglednom rijekom poštovatelja, suigrača, prijatelja Brunina lika i djela i svih koji su mu došli odati posljednju počast izgovorio je Giuseppe Giergia:
 
- Bruno moj! Bruno naš! Prijatelju! Suigraču! Graditelju zadarske košarkaške  priče! Priča koja bi bez tvog doprinosa bila drukčija, siromašnija. Siromašnija za neponovljiv košarkaški talent, nedvojbeno košarkaško znanje i nevjerojatne ljudske osobine. Ljubav, znanje, dobrotu, prijateljstvo, smijeh, ponos, poštenje koje si živio kroz sportsku priču utkao si najviše u svoju obitelj, suprugu i sinove, ali i u sve one koji su imali sreću i čast poznavati te…Milijuni otkucaja srca za Zadar i zadarsku košarku, tisuće oduševljenih navijača na tribinama Jazina, stotine koševa, 22 godine u klubu u kontinuitetu, šest trofeja…Impozantni su brojevi, ali i nedovoljni da opišu tvoj košarkaški put. Počivao u miru, prijatelju!
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- 
 
PRENOSIMO Sportske novosti PIŠE Bernard Paleka FOTO arhiva KK Zadar i S event