Slaveći maestralne rukometaše, s nostalgijom ćemo se prisjetiti tek sporadičnih uzleta naših košarkaških i nogometnih mega zvijezda – piše Tomislav Dasović, novinar VL
 
Kad su momčadski sportovi u pitanju, naši rukometaši još drže primat kao najveće hrvatske sportske senzacije. Čak tri njihove generacije u samo dvadeset godina uspjele su nadmašiti sva naša očekivanja i zadiviti veličanstvenim sportskim rezultatima. Globalni odjek njihovih medalja nije ni izbliza imao snagu Ćirine i Šukerove svjetske bronce iz 1998. godine, ali je u domovini u četiri navrata izazvao neslućenu euforiju. 
 
Zahvaljujući najprije Kljaićevim herojima iz Atlante, generaciji Saračevića, Smajlagića, Ćavara..., a kasnije Balićevoj magiji pod vodstvom Line Červara, rukomet je u Hrvatskoj uspio izaći iz sjene košarke i nogometa. Nakon zlatnoga pohoda 2003. i 2004. godine, rukometu je značajno porasla popularnost i na tom valu stvorene su nove zvijezde i novi idoli, poput Duvnjaka ili Kopljara. 
 
Ti mlađahni sportski divovi tek su na EP-u u Poljskoj, u antologijskoj utakmici protiv domaćina, prvi put, makar djelomično, izašli iz sjene velikih prethodnika. Premda, čak i rukometne legende poput Balića i Metličića morat će im priznati da u svojih deset godina u reprezentaciji nikada nisu postigli tako senzacionalan rezultat u jednoj utakmici. Naime, kad god je, 2003. ili 2004. godine, došla velika utakmica, oni su bili sigurna oklada. Duvnjak i Kopljar, a naročito njihov šef Babić, o tome nisu mogli ni sanjati. Na njih uoči Poljske nitko nije bio spreman staviti ni jednu lipu, a oni će, samo nakon jedne utakmice, postati besmrtni. Dakako, imajući u vidu da im je jedan “suigrač” u Krakov došao “odozgo”. 
 
Razlika između dviju rukometnih generacija je i u tome što polufinalni porazi Červarovih šampiona nakon 2004. godine nisu bili dobro primljeni (Golužini još manje), dok Babićeva generacija uoči polufinala sa Španjolcima više nema nikakav imperativ. Oni su u Poljskoj već napravili čudo po kojemu ćemo ih pamtiti. I da ne osvoje medalju, ta zanosna drskost, odvažnost, nastup lišen bilo kakvih kompleksa, rodili su naše nove sportske heroje. 
 
Slaveći maestralne rukometaše, s nostalgijom ćemo se prisjetiti tek sporadičnih uzleta naših košarkaških i nogometnih mega zvijezda. Košarkaška reprezentacija bila je svjetska senzacija još daleke 1992. na OI, iako je na SP-u 1994. u Torontu osvojila broncu, dok su nogometaši nakon svjetske 1998. godine imali samo nekoliko epskih bljeskova. Tukli su Talijane na SP-u 2002., pa ispali. Tukli su Engleze na Wembleyu u kvalifikacijama za EP, pa i Nijemce na EP-u, a onda su ih izbacili Turci. Od reprezentacije čije su perjanice članovi najvećih svjetskih klubova imamo pravo tražiti više na velikim turnirima. Modrićev i Rakitićev odgovor na Duvnjakov i Kopljarov Krakov očekuje se na Europskom prvenstvu u Francuskoj. 
 
Tražimo li najveća pojedinačna moderna hrvatska sportska čuda, najviše ćemo se zadržati na tenisačima: Majoličin Roland Garros, Goranov Wimbledon, Marinov US Open ili kako smo ga nazvali “Čudo iz Međugorja”. Čudo prije čuda Babićeva. Pobjeda na najvećem svjetskom turniru učinila je Gorana Ivaniševića najprepoznatljivijim hrvatskim sportašem, čiju veličinu u odnosu na slavnu konkurenciju u domovini ne može umanjiti činjenica da za Hrvatsku nije osvojio olimpijsko zlato (nego “samo” dvije bronce). 
 
Briljantna, dramatična, filmski uzbudljiva Ivaniševićeva karijera ima nekih sličnosti sa zlatnom žetvom obitelji Kostelić, premda Janica i Ivica ni u trenucima svojih najvećih vrhunaca nisu bili takva svjetska senzacija kao luckasti Splićanin. Gdje god se pojavi, u bilo kojem dijelu svijeta, Goran dobiva ovacije. 
Nemamo ni brdo, ni Antu 
 
Ostvarenja Janice Kostelić – čak četiri medalje na jednim Olimpijskim igrama, u Salt Lake Cityju – i njezina brata Ivice Kostelića, pobjednika Svjetskog skijaškog kupa, zadivljujuća su. Međutim, otkad se fenomenalna sestra povukla sa scene, a stariji i očito jako umorni brat sve teže ulazi među prvih 50, hrvatsko skijanje više nema obilježje nacionalnoga ponosa. 
 
Nažalost, čini se da nasljednika Janice i Ivice nema na horizontu. U ovome sportu teško ćemo doskora dočekati senzaciju kojom ćemo iznenaditi svjetsku scenu. Niti imamo “brdo”, a još manje tako posvećenoga fanatika kao što je Ante Kostelić. Jedinstvena i neponovljiva trenerska pojava za sva vremena.
 
 PRENOSIMO Večernji list PIŠE Tomislav Dasović FOTO  Drago Sopta i arhiva EHF