Prije 76 godina Sisku je rođen Stjepan Lamza, od plavog puka označen kao najveći Dinamov igrač – piše Tomislav Židak, novinar godine HZSN-a
 
Vodile su se i vodit će se polemike je li bio veći plavi devet Dražan Jerković ili Slaven Zambata, lomit će se koplja o veličini Zlatka Kranjčara i Velimira Zajeca, a u novije vrijeme i o klasi Zvonimira Bobana i Roberta Prosinečkog, svaki navijač ima svog favorita, ali jedno nije upitno - Štef Lamza "stanuje" kat više od svih. Kao Leo Messi u današnjem nogometu...
 
Kada ga vidim kako se lijeno vuče prema kladionici na Ferenščici, gdje se zabavlja igrajući poljski loto, uvijek razmijenimo četiri pitanja. Na koliko smo tableta dnevno, kako prostata, kakva je penzija i kaj bu s Dinamom? A gutamo šest tableta dnevno plus "afrička šljiva", mokrimo kao što mucavci govore, penzija je mala, a režije sve veće. A Dinamo? Nigdar ni bilo da ni nekak bilo, Dinamu je bolje nego svima koji su zidali njegovu slavnu prošlost...
 
Zadnji put smo se susreli oko Božića, kada je gradonačelnik Milan Bandić pozvao na ručak dečke iz šezdesetsedme. On je jedan od rijetkih koji još drži do njih. I svi su iz naftalina izvukli plava odijela za svadbe i sprovode, samo se Lamza pojavio u sportskom sakou, elegantan i duhovit kao nitko. Do Okrugljaka je došao tramvajem, uz opasku: "Sišao sam na Mirogoju, ali očito još nisam na redu..."
 
Svatko od nas ima svoje favorite. Kao kroz maglu pamtim šezdesete, Dražana Jerkovića, Slavena Zambatu, Rudija Belina i Krasnodara Roru, iz osamdesetdruge Cicu Kranjčara, Velimira Zajeca, Marka Mlinarića i Snješka Cerina, iz novijeg doba Bobana, Prosinečkog i Šukera. I tu ću staviti točku, iako bih toj listi po nogometnoj klasi trebao možda dodati i Luku Modrića. Ne, stat ću na Robertu Prosinečkom iz 1998. godine, kao zadnjem velemajstoru lopte, iako će jednog dana možda i od tih Ćorića i Brekala biti veliki igrači. Možda. Ali, u našim glavama i danas najjače svijetli ime Štefa Lamze, bohema iz Splendida, tragičara s Vile Rebar i autora nezaboravne utakmice 14. lipnja 1967., kada je u Zagrebu sa 4-0 Eintracht iz Frankfurta zgažen kao opušak. U režiji Štefa Lamze...
 
Kada se ranih šezdesetih pročulo da u Mariboru neki dečko iz Siska igra fenomenalan nogomet, u Haulikovoj ulici su Otto Hofmann, Predrag Naletilić i još poneka u plavo ofarbana gospoda počeli stvarati strategiju kako ga dovesti u Dinamo. Onda je netko pokucao na Hofmannova vrata i predstavio se: "Ja sam Štef Lamza, želio bih igrati u Dinamu. Da me ne tražite..." Nekoliko dana su ga skrivali u stanu poznate zagrebačke manekenke jer ga je Dinamu željela oteti C. zvezda, da bi u kavani Dubrovnik potpisali ugovor. Kada je napokon postao Dinamov, Predrag Naletilić ga je izveo na Trg i rekao mu: "Štef, do Maksimira vozi tramvaj broj jedanaest..."
 
Branko Zebec se tih godina tek penjao na pozornicu. Kao trener bio je "bič božji", Kevin Keegan, u to vrijeme najbolji europski nogometaš, priznao je da se želio ostaviti nogometa nakon Zebecovih tortura. Zebec je jedino bio slab prema Lamzi. Kada bi, nakon fajronta u Splendidu Štef zadrijemao na klupi na Zrinjevcu, Zebec bi ga diskretno ugurao u taksi i bez riječi prijekora odveo kući. Ili, kada bi u lokalu, na kakvoj Dinamovoj fešti, Štef posegnuo za čašicom, Zebec bi rekao: "Štef, nemojte pred ljudima, iza šanka čeka vas vaša doza..."
 
Tih godina tražila ga je Barcelona, menadžer Ljubo Barin, koji danas to može posvjedočiti, želio ga je odvesti u belgijski Liege. Pred noge su mu bacali za to doba fantastične novce i baš kada je bio na pragu ugovora karijere, stao je na trulu dasku na ogradi Vile Rebar. Jedan pogrešni korak, jedna čašica ruma previše, tako je završila nogometna karijera najvećeg Dinamova igrača, dan nakon utakmice s Eintrachtom. Za tu maestralnu izvedbu Dinamo ga je počastio s milijun i pol dinara, za što su se u to doba mogla kupiti dva "fićeka"...
 
Kada ga pitam vidi li nasljednika, reći će da dvoji između Luke Modrića i Sammira. Da, sviđao mu se Sammir i nakon one njegove čuvene utakmice protiv Malmöa, Štef je priznao: "Odigrao je kao ja protiv Eintrachta..." Ipak, kada bolje razmisli, reći će - Luka Modrić. Iz moje perspektive to je veći kompliment nego što su ga Luki dali svi treneri Reala zajedno. Ali, to više nije moj nogomet, niti su to moji heroji, stao sam kod Prosinečkog i sve se češće i sve dublje vraćam u povijest kluba, koji se, nažalost, pretvorio u tiskaru novca...
 
Iako smo se dogovarali da ćemo zajedno proslaviti 76. rođendan negdje na Volovčici, ja ću biti u Dubaiju, a Štef "bu našel pajdaše", koji s njim žive u "Banani", zgradi u kojoj je Dinamo dao stanove Dautbegoviću, Škoriću, pokojnom Gucmirtlu, Mesiću, Bogdanu itd. I kad se sretnemo, opet ćemo se tužiti da gutamo tablete za tlak, šećer, giht, gutamo i "afričku šljivu", jer za tanjur cušpajza, koji gurne pred vas, i žena traži "nešto u rikverc". Ovdje, u Dubaiju, kroničar riječkog nogometa Orlando Rivetti je, nabrajajući najbolje igrače Rijeke koji su došli iz drugih klubova, spomenuo Josipa Skoblara, Andreja Kramarića, Davora Vugrinca, Tomu Ercega i - Štefa Lamzu. Kada se koliko-toliko oporavio od nesreće, igrao je na Kantridi...
 
Naš nogometni "domobran Jambrek", jer stalno nešto gunđa (jamra, nap.p.), no to je valjda zbog brojeva koji padaju na poljskom Lotu, ispod opore kore je mekan čovjek. Život ga je šamarao gdje god je stigao, a on je to stoički podnosio. I nikad, ali baš nikad nije podigao glas zbog Dinama, iako bi on imao najveća prava jer je Dinamu toliko toga dao. Nažalost, malo je toga zapisano, još manje snimljeno, sjećanja su sve bljeđa, ali Lamza je živ. Sretan rođendan, gospon Lamza...
 
 PRENOSIMO Jutarnji list PIŠE Tomislav Židak FOTO arhiva Jutarnji list