Koliko volimo rukomet primjer nam je domaća liga, devastirani klubovi – piše Mihovil Topić, novinar Telegrama
 
Hrvatska javnost je u jednoj nezdravoj vezi s rukometom. Veza u kojoj interes partnera varira od potpune opsesije kroz desetak dana prvenstva do grubog zanemarivanja ostalih 350 dana. Partnerici se daruju skupi pokloni u vidu dvorana, a zatim se potpuno ignoriraju svakodnevne potrebe. Potpuno nefunkcionalna veza u kojoj se voli dok su tu uspjesi, a čim najviša ostvarenja izostanu ljubav se pretvara u nasilje ? barem ono verbalno i psihološko.
 
Zapravo, fiksacija Hrvata na rukometnu reprezentaciju nije uopće čudna. Među iole marketinški i medijski zanimljivim sportovima, riječ je o jedinoj reprezentaciji koja redovito osvaja odličja, ili se barem nalazi među najozbiljnijim kandidatima za pobjednički tron. Svi vole medalje i pobjednike, s uspjehom se lako poistovjećuje, tako da s te strane Hrvatska nije nikakva iznimka.
 
Povezanost s uspjehom i reprezentacijom
 
Nadalje, postoji još jedan fenomen kojim se može objasniti predanost reprezentacijama, ne samo rukometnoj. Zbog ekonomske situacije hrvatski klubovi nemaju mogućnost zadržati najtalentiranije igrače u vremenu kad postižu svoj maksimum. Neovisno o sportu, redovito svoje najplodonosnije godine provedu van domašaja prosječnog hrvatskog zaljubljenika u sport. Čak i u ovo vrijeme kabelskih televizija i streamova, jedino gdje im se možemo zapravo približiti, imati prisan odnos s njima, su reprezentacije.
 
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Nakon bronce u Poljskoj krenula je euforija. S ovim turnirom protiv dva iznimno jaka protivnika na iznimno neugodnom gostovanju doznat ćemo koliko smo daleko od nove depresije. Po svemu, favoriti nismo i realno ne možemo biti 
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
 
To ostaje zadnja oaza izvrsnosti hrvatskog sporta, jedino mjesto gdje možemo zadržati vrhunske talente. Pa, na kraju krajeva, možemo se čak i osjećati pomalo zaslužnima za njihov uspjeh. Nismo možda izravno dodali loptu za pogodak, ali smo nekako kao društvo doprinijeli da se ta lopta zakotrlja. Zbog tog, pomalo sebičnog osjećaja vrijednosti rukometu pristupamo s toliko strasti i emocija. Da često pretjeramo najbolje može posvjedočiti Mirko Alilović.
 
Nakon što je osvojio SEHA ligu i nakon što je jednoglasno proglašen ključnim za osvajanje zlata, Mirko Alilović je imao standardno suočavanje s reporterima. Razgovori su tekli u otvorenom i veselom tonu, kakvi samo mogu biti intervjui nakon osvojenih turnira. Ipak, pitanje o otkazivanju reprezentativnog okupljanja za kvalifikacijski turnir je promijenilo raspoloženje. Ima nešto u davanju izjava odmah nakon utakmice.
 
Slučaj Alilović
 
Oznojeni i neotuširani, umorni i sa svom silom nepovezanih misli u glavi igrači reagiraju drugačije nego u normalnim uvjetima. U takvim uvjetima Alilović bi na ovo pitanje dao diplomatski odgovor u stilu: “Nije vrijeme sada o tome, drugi put ćemo“. Možda bi posegnuo za onim standardnim “Nemam komentara“. Ovako vruće glave Alilović je pustio suzu. Nije ridao ni jecao, riječ je bila o dvije ili tri suze, točno one koje sadrže svu bol koju ljudsko biće ima za stvari koje mu znače. Odrasli muškarac od 30 godina s više od 10 godina internacionalne karijere, čovjek od 2 metra i 110 kilograma, pred kamerama se slama i plače. Pokušao se pribrati, smiriti, procijediti kroz zube da svi koji trebaju znati razloge znaju i da oni nisu rukometni. Mirko Alilović neće putovati u Dansku jer ne želi da se zbog njega napada njegova obitelj. Razmislimo na trenutak o ovome. Koliki pritisak je potrebno staviti na prekaljenog profesionalca, koliko je potrebno pretjerati u napadu na njegovu obitelj da čovjek odluči kako je jedini način da zaštiti najbliže povući se iz reprezentacije.
 
Koliko nezdrava, nefunkcionalna i posesivna treba biti naša veza da vršimo takvo nasilje?
 
Da približimo kontekst, rukometna prvenstva se uvijek igraju u siječnju. U vremenu kad svi ostali uživaju u božićnim kolačima i planiraju novogodišnji izlazak, rukometaši su na pripremama. Dok je bakalar nepojeden, rukometaši se pripremaju za reprezentativni turnir nakon što su odradili napornu polusezonu u klubovima. Dolaze načeti, iscrpljeni, žrtvuju vrijeme s obiteljima uz jedva koji praznični dan, nerijetko zarađuju i ozljede koje im mogu ugroziti životnu egzistenciju. I kao zahvalu, barem neki od njih, dožive nasilje.
 
Zapravo, nitko nikad Alilovića nije optužio za manjak zalaganja, sabotiranje ili primijetio kako mu je baš svejedno kako brani. Nitko nikad nije imao razloga pomisliti kako je Mirko dao išta manje od vlastitog maksimuma. Istina je da ponekad nije išlo. Istina je i da kad su stvari loše je potrebno kritizirati. Ali još je potrebnije razlikovati kritiku od pritiska na čovjeka i njegovu obitelj, pritiska zbog kojeg odrasli muškarac plače pet minuti nakon što mu je obješeno zlato oko vrata.
 
Ono što je najzanimljivije, ljudi koji su procjenjivali dostojnost Alilovićeva maksimuma imaju velik problem s kompetentnošću. Kao primjer tog problema može nam poslužiti Marko Kopljar.
 
Iskreno, nisam siguran jesam li ikad u javnosti čuo pohvalu o njemu. Čovjek koji je dovoljno dobar za Barcelonu i PSG, najbogatije ekipe u svijetu rukometa i koji je jedna od glavnih poluga reprezentacije već godinama. Naravno, svatko ima pravo i na mišljenje i na kritiku, sve dok je ta kritika utemeljena.
 
Slučaj Kopljar
 
Kad, već toliko izlizano, kažemo kako imamo četiri milijuna izbornika, onda se to koristi kao ironičan osvrt na praksu, najčešće paušalnog, komentiranja. Ipak, dok se sudovi o nogometu donose na uzorku od 50 utakmica godišnje, koliko prosječan izbornik pogleda, a stručnjak o rukometu sudi na temelju 5 utakmica. A to zbilja nije i ne može biti dovoljno za ikakve zaključke.
 
Rukomet u svojoj biti nema pretjerane tehničke zahtjeve. I tu su u pravu „izbornici“ koji misle da znaju puno o rukometu zbog njegove jednostavnosti. Dapače,što se tiče motorike u izvođenju tehničkih elemenata, riječ je možda o najjednostavnijem timskom sportu s loptom. S druge strane, riječ je o iznimno zahtjevnom sportu, visokih fizičkih zahtjeva. Višak se obično stvara kroz atletičnost, a obrana se odigrava fizičkim kontaktom. U tom kontekstu vrlo je važna taktička priprema koja često ostane potpuno neprimijećena oku promatrača.
 
Ono što rukomet razlikuje od drugih sportova je činjenica da rukometni teren nema dubinu. Zamislite košarku u kojoj uvijek morate igrati izvan trice ili nogomet gdje ne možete gurnuti napadaču u for. Upravo u tom specifikumu, što je iza leđa obrambenih igrača zid, leži i ljepota i problem rukometa, a i problem koji “izbornici“ ne percipiraju.
 
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Očito se ne libimo nasilja, a koliko volimo rukomet primjer nam je domaća liga, devastirani klubovi, očajni rezultati mladih i ženskih kategorija. Kad smo trebali kritizirati početkom 2000. privatizaciju jednog sporta, tada nije bilo kritike. Kad su se za zelenim stolom oduzimala prvenstva koja nije osvojio sveti klub svemoćnog Gazde, nije bilo kritike. Kada su propadale rukometne sredine koje su proizvele najveće igrače, nije bilo kritike jer nam svima zajedno nije bilo stalo.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
 
Onaj tko nije igrao rukomet, ili ga barem promatrao uživo ne shvaća koliko malo prostora je na raspolaganju za prolazak, jednako kao što onaj tko nije igrao nogomet ne shvaća koliko je teško ugroziti golmana s 35 metara. Rukometni teren širok je 20 metara, po tri metra uz aut liniju sa svake strane su praktički neupotrebljiva da se otamo zaprijeti golu.
 
Uzmimo da je prosječan igrač visok nešto ispod dva metra i kad 6 obrambenih igrača raskrili ruke samim time zauzmu 12 metara. Bez ikakvog kretanja, držeći se za ruke čuvaju 12 metara prostora, dakle za iskorištavanje ostaje oko 2 metra. Teško je to opisati, ali svi smo igrali mali nogomet. Zamislite da se u tri metra dužine terena po istoj onoj dvoranskoj širini zbije 11 stokilaša, a vi kao 12 se morate provući između njih. S napomenom da vas ovdje imaju pravo gurati i povlačiti skoro do mile volje. Za iskorištavanje tih milimetara prostora, potrebna je zbilja vanserijska eksplozivnost.
 
Očito, Kopljaru se zamjera što je visok 2,11 i nije eksplozivan kao igrači koji su 15-ak centimetara niži od njega. Jednostavno nije moguće da Kopljar primi loptu, napravi dva ili tri koraka i šutne loptu bez da netko stigne napraviti prekršaj. Onaj tko misli da to Kopljara čini lošim igračem, ili još gore igračem bez muda, ne razumije rukomet kao sport.
 
Naravno, Kopljar je zbog toga limitiran u stvaranju individualnih golova, ali riječ je o vrhunskom igraču koji je nevjerojatno koristan za momčad. Ako za to nisu dovoljan dokaz angažmani u klubovima koji mogu dovesti apsolutno svakog igrača kojeg požele, pobrinuo se EHF uvođenjem “napredne“ statistike na zadnjem Europskom prvenstvu.
 
Iako je gotovo pravilo da zabije više nego njegov izravan konkurent, a obično je riječ o najboljim protivničkim igračima, pravu vrijednost ilustrira da su u svakoj utakmici najuspješnije postave po gol razlici bile one s Markom Kopljarom. Riječ je o ponajboljem svjetskom obrambenom igraču, koji na toj strani parketa koristi (za svoju visinu) izvrsnu pokretljivost i duge ruke, kao i vrhunsku igračku inteligenciju.
 
Nezdrava veza hrvatskih navijača i reprezentacije
 
U napadu, segmentu igre koji mu većina površnih pratitelja zamjera, Kopljar je natprosječno dobar igrač. Da, realizatorski ovisi o tome što mu pripreme suigrači, ali kad pripreme itekako ima muda. Radi iznimno puno na blokovima kojima suigračima otvara onih krucijalnih pola metra, a odlično čita igru i gotovo konstantno je drugi hrvatski asistent. Ne forsira, ne uzima šuteve koje protivnik može pretvoriti u kontre i lagane golove. Obilježava ga izrazita smirenost, koncentracija i racionalnost, što i nisu previše cijenjene kvalitete u hrvatskoj sportskoj kulturi. Međutim, to Marka Kopljara čini jednim od najboljih svjetskih desnih bekova.
 
Mirko Alilović i Marko Kopljar žrtve su u nezdravoj vezi hrvatskih navijača i reprezentacije. Njihove šljive ispod oka su možda i bolnije od onih koje zarade na utakmicama. I to im udarce zadaju ljudi koji rukomet prate 10-ak dana godišnje i ne razumiju materiju. Ipak, to ih ne sprječava u tome da budu glasni u svojim zaključcima, ma koliko ne kompetentni bili. To nije kritika, to prelazi okvire kritike jer zbog donošenja suda na temelju pet pogledanih utakmica Alilović je prisiljen štititi svoju obitelj od nasilja.
 
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Neovisno o sportu, sportaši redovito svoje najplodonosnije godine provedu van domašaja prosječnog hrvatskog zaljubljenika u sport. Čak i u ovo vrijeme kabelskih televizija i streamova, jedino gdje im se možemo zapravo približiti, imati prisan odnos s njima, su reprezentacije
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
 
Očito se ne libimo nasilja, a koliko volimo rukomet primjer nam je domaća liga, devastirani klubovi, očajni rezultati mladih i ženskih kategorija. Kad smo trebali kritizirati početkom 2000. privatizaciju jednog sporta, tada nije bilo kritike. Kad su se za zelenim stolom oduzimala prvenstva koja nije osvojio sveti klub svemoćnog Gazde, nije bilo kritike. Kada su propadale rukometne sredine koje su proizvele najveće igrače, nije bilo kritike jer nam svima zajedno nije bilo stalo. Bila je to faza u vezi kad nije bilo interesa, u kojoj je rukomet kao sport grubo zanemaren i ostavljen u mraku nasilja u vezi.
 
Nakon bronce u Poljskoj krenula je euforija. S ovim turnirom protiv dva iznimno jaka protivnika na iznimno neugodnom gostovanju doznat ćemo koliko smo daleko od nove depresije. Po svemu, favoriti nismo i realno ne možemo biti. Pitanje je na čijoj ćemo se obitelji ovaj put iskaliti. Jer riječ je o potpuno nefunkcionalnoj vezi u kojoj se voli dok su tu uspjesi, a čim najviša ostvarenja izostanu ljubav se pretvara u nasilje?barem ono verbalno i psihološko.
 
 PRENOSIMO Telegram PIŠE Mihovil Topić FOTO Goran Stanzl, Petar Glebov/Pixell