Slobodna Dalmacija je otkrila priču, a FIFA-in bilten je još 1969. godine pisao o tome.  Nadgrobna ploča Gaju Laberiju stoji već više od 150 godina ugrađena u obiteljsku kuću Romana Perkovića u Sinju – piše Toni Paštar, novinar SD
 
Dok milijuni ljudi diljem svijeta svakodnevno igraju nogomet, a stotine milijuna s pažnjom ih gleda uživajući u toj najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, malo tko zna da je kolijevka nogometa u triljskom naselju Gardun, sjedištu 7. rimske legije Tiluriju. Nogomet se, i prema tvrdnjama FIFA-e, u Tiluriju igrao prije 2000 godina.
 
To nije nikakva izmišljotina, nego činjenica o kojoj svjedoči stela, nadgrobni spomenik sedmogodišnjem dječaku Gaju Laberiju  Valensu, pronađena polovinom 19. stoljeća u Gadunu i ugrađena na pročelje kuće Perković na broju 10 u Vrličkoj ulici u Sinju.  Stela prikazuje Gaja Laberija kako u ruci drži nogometnu loptu.
 
 Bepo
 
 Za to senzacionalno otkriće zaslužan je sinjski nogometni entuzijast i arheolog amater Bepo Britvić (1917. – 1982.) koji je pola  života posvetio dokazivanju da je nogomet rođen upravo u Cetinskoj krajini, što mu je priznala i FIFA. Naslovnica biltena svjetske  nogometne organizacije FIFA-e News broj 71 iz 1969. godine, koji je objavljivan na engleskom, francuskom i španjolskom jeziku,  posvećena je arheološkom nalazu iz Trilja i radu Bepa Britvića.
 
 FIFA je i službeno potvrdila vjerodostojnost Britvićeva senzacionalnog otkrića nudeći mu  pomoć i potičući ga na daljnja istraživanja o nepoznatoj povijesti nogometne igre. Poslije  objave o biltenu FIFA-e, o senzaciji u nogometnom svijetu iz doline Cetine u to su vrijeme  pisale brojne svjetske novine. Tko je na Gardunu pronašao stelu s dječakom koji u ruci drži  kuglu sastavljenu od mrežasto ukrašenih šesterokuta, nije poznato.
 
 Isto tako se ne može pouzdano utvrditi kada je stela ugrađena na pročelje kuće u Vrličkoj  godišnjak, sa svojom kćeri Helenkom, izjavio za Slobodnu Dalmaciju da je njegov predak  Marin Perković kupio već izgrađenu kuću od braće Buljan 1870. godine te da je na njezinu  pročelju stela Gaja Laberija već bila ugrađena. Spomenik je visok 113 centimetara, širok je  46 centimetara i izrađen je od vapnenca.
 
 Dvodijelni natpis nalazi se u donjem dijelu stele i sadrži podatke o pokojniku s emotivnim  epitafom anonimnog autora u stihovima. Središnji dio stele sastoji se od ornamentima  uokvirenog okruglog medaljona s vrlo izraženim portretnim karakteristikama pokojnika koji  u desnoj ruci drži kuglu na kojoj je iscrtano 26 šesterokuta.
 
Meduza i Atis
 
Gornji dio spomenika završava frizom s prikazom kantarosa (velike vaze s dvije ručke), dupina i glave Meduze (oličenjem zlog bića u antičkoj mitologiji) te trokutastim zabatom s akroterijima (plastičnim ukrasima vrška i krajeva) u obliku lavljih šapa, dok je u trokutastom polju zabata isklesana glava Atisa, kojega se često prikazivalo na nadgrobnim spomenicima.
 
Osim arheološkog spomenika prerano preminulom rimskom dječaku, izvjesno sinu pripadnika 7. legije, o Cetinskoj krajini kao kolijevci u međuvremenu modernizirane najpopularnije igre na svijetu svjedoči i usmena predaja koja se nije ugasila više od dva milenija. Po toj predaji pranogomet su izumili starosjedioci Delmati, koji su loptu najprije napravili od mjehura ubijenog junca.
 
Mjehur su ustima napuhali zrakom, a kada se tako napuhani mjehur probio, napunili su ga goveđom ili ovčjom dlakom. Sve poslije toga bio je razvoj tehnologije. Usmena predaja dalje kazuje da su rimski vojnici, pripadnici 7. legije u Tiluriju, današnjem Gardunu, bili toliko očarani igrom Delmata da su ostavljali oružje i hvatali se baluna. Protiv toga nisu ništa imali ni najviši zapovjednici vojnika jer su ocijenili da će njihovi vojnici igrajući nogomet biti u dobroj fizičkoj kondiciji, bez koje nema vještog ratnika.
 
A Engleska?
 
Tako se ta igra iz Trilja, začeta od Delmata uz rijeku Cetinu, proširila cijelim Rimskim Carstvom. Rimski vojnici prenijeli su tu igru i domorocima tijekom osvajačkog pohoda na britanski otok. Tako je nogomet dospio i do Engleske, u kojoj je ta igra usavršena, a sami Englezi ne bi se pravili Englezima kad sebi ne bi pripisali autorstvo nad nogometnom igrom.
 
Tako kaže narodna predaja. S druge strane, Sinjani i Cetinjani, ali i Hrvatska u cjelini, ništa nisu učinili da bi valorizirali vrijednost u svijetu nedvojbeno prvog spomenika nogometu i nogometnoj lopti i na tome razvili biznis, primarno turistički. Poslije Britvićeva otkrića, priznanja FIFA-e, objave u FIFA Newsu i pisanja o triljskoj kolijevci nogometa u novinama cijelog svijeta, ponovno je na sve skupa pao veo zaborava.
 
Hrvatska kao kolijevka nogometa nije zanimljiva ni Hrvatskom nogometnom savezu, da se ne govori kako o toj činjenici ne skrbi niti je eksploatira Hrvatska turistička zajednica. Nasuprot njima, dvojica Sinjana mlađe generacije već 10 godina s nevjerojatnom upornošću pokušavaju prodrijeti u svijest hrvatskih turističkih poslenika. Dejan Poljak i Božidar Jadrijević iz sinjskog naselja Glavice sa skupinom sljedbenika osnovali su udrugu "Gaj Laberije", kroz koju u Danima Alke i Velike Gospe priređuju "Dane antike", a nerijetko odlaze na izvedbe diljem Hrvatske.
 
Delmati i Rimljani
 
Članovi udruge uprizoruju nogometne priredbe otprije dva milenija. Na jednoj su strani Delmati, a na drugoj Rimljani. Igra se po pravilima da pravila – nema. Nema granica igrališta, faula, ruke... Bitka za loptu je nemilosrdna, a zapravo vrlo smiješna. Sudac je imperator ili njegov izaslanik, pa o konačnom ishodu utakmice nije odlučujuće događanje na terenu, nego raspoloženje i naklonost suca.
 
Nabrajati kakve sve turističke potencijale imaju Sinj i Cetinska krajina postalo je besmisleno. Za ovu prigodu spomenut ćemo samo dva nacionalna bisera: svetište Gospe Sinjske i Sinjsku alku. Njima, uza sve ostalo, treba pridodati i treći biser, prvi spomenik nogometu u istinskoj kolijevci nogometa. Još kad bi to, ako već ne znaju sinjski, znali turistima prodati samohvale puni poslenici hrvatskog turizma.
 
PRENOSIMO Slobodnu Dalmaciju PIŠE Toni Paštar FOTO Ante Čizmić/EPH