Marcela i Karla Milošević pokušat će na kvalifikacijama u Luzernu postati prva hrvatska ženska veslačka posada koja će nastupiti na Olimpijskim igrama – piše Zlatko Karlo, novinar SN
 
One nakon treninga ne ostave rekvizite u dvorani ili gdje već, “jer će to netko drugi spremiti”, one nakon treninga, a oni traju tri sata ujutro i dva popodne, ostaju oprati čamac, oprati vesla, spremiti ih u hangar... One su sestre Milošević, Marcela i Karla, koje će kvalifikacijama koje danas počinju u Luzernu pokušati napraviti ono što nije uspjelo nijednoj hrvatskoj veslačici dosad - postati olimpijke.
 
Braća Sinković i Damir Martin svoje su olimpijske vize osigurali na prošlogodišnjem SP-u, sestrama to tada nije uspjelo, ali ostala im je još jedna šansa, još Luzern...
 
Smeta li vam što ste uvijek nekako po strani u javnosti, što se gotovo i ne zna za vas, što su tu uvijek dečki ispred vas, braća Sinković, Martin...?
 - Ne, drago nam je da su oni malo pokrenuli tu medijsku promociju. Nema tu nikakve ljubomore, ali rado bismo da se veslanje digne na još višu razinu, i da se s vremenom malo više pročuje za žensko veslanje. Svjesne smo da i mi možemo plasmanom u Rio puno toga učiti za naš sport - kaže starija sestra Marcela, koja je, logično, prva krenula s veslanjem u rodnom Karlovcu.
 
Na mamin nagovor. Kao odgojna mjera?
- Ne, nego sam jako brzo izrasla, a kako je mama kineziolog, procijenila je da me treba upisati na neki sport koji razvija cijelo tijelo. Dotad sam trenirala sve i svašta, od gimnastike do tenisa i plivanja. Nakon godinu dana “terapije” zaljubila sam se u veslanje.
 
MAMA KOŠARKAŠICA
 
Čudno da vas mama nije gurnula u košarku, njezin sport?
- Nije, iako se ona profesionalno bavila košarkom, igrala i osam godina u Austriji, pod djevojačkim prezimenom Prstec.
 
Karla je pet godina trenirala tenis, već je krenula i s nekim turnirima, no...
- Financijski je to bilo nemoguće izdržati pa sam krenula za bratom blizancem i sestrom u veslanje. On je u međuvremenu odustao od veslanja i završava stomatologiju.
 
Početak kao i svaki drugi, kaže Marcela.
- U školi veslanja VK Korana, gdje sam se vrlo rano izdvojila u skifu, iz dva razloga. Jer mi je dosta dobro išlo, ali i zato što nije bilo drugih cura tada. To sam veslala do prije dvije godine, uz uspone i padove, što zbog škole, što zbog faksa, ali i nekih zdravstvenih problema. Prije dvije godine smo Karla i ja odlučile veslati zajedno.
 
Karlin je put - suprotan.
- Oduvijek sam bila u većim posadama, četvercima, dublovima, tako da mi je u dvojcu bilo puno lakše nego Marceli jer sam bila naviknuta na funkcioniranje u ekipi.
 
Koliko je zapravo prednost što ste sestre, koliko je važno da ste kompatibilne osobe i izvan čamca, da se dobro poznajete?
- To što smo sestre pomaže nam da lakše podnosimo naše različitosti, jer zapravo i nismo toliko kompatibilne - kaže Karla.
 
ŠEFICA U ČAMCU 
 
Ipak nečija riječ mora biti zadnja. Čija?
- Haha, kako kada... - smješka se Karla i pogledava sestru, koja sa smiješkom također kaže:
- Pametniji popušta!
 
Sve ste rekle.
- OK, priznajem da volim biti šefica u čamcu, iako to u početku baš i nije funkcioniralo - reći će Karla.
 
Marcela vraća razgovor u ozbiljnije vode:
- Način na koji je složena naša posada nije baš idealan, no nažalost nemamo puno djevojaka u našem sportu. Mi smo sestre i volimo veslati zajedno, ali smo na neki način i primorane na to. Kad bi postojala veća konkurencija, lakše bi bilo tada slagati kompatibilne posade.
 
Treneri koji rade s njima su...
- Imamo dobru kombinaciju, Tomislav Blažina je glavni trener, a njegov mentor je Srećko Šuk, ujedno i izbornik reprezentacije, koji je bio naš trener od 2011. godine - odgovara Karla.
 
Sestre Milošević posljednjih su godina sinonim za hrvatsko žensko veslanje.
- Dominiramo od 2012. godine, ja se stvarno ne sjećam kada sam posljednji put pobijeđena u skifu, no voljela bih da je veća konkurencija - mišljenja je Marcela, a Karla odgovara odmah i na pitanje je li im zbog te slabe konkurencije kod kuće teže veslati u međunarodnim vodama.
 
- To je ono što nam najviše fali, jer doma veslamo same protiv sebe. A to je najteže. Zato smo se pokušavale koji put na natjecanjima boriti protiv muških posada, juniorskih, no i to je teško usporediti. Ali barem smo imale nekog sparing-partnera.
 
Unatoč svemu sestre su u igri za Rio...
- Radile smo stvarno maksimalno i jako smo napredovale - objašnjava Marcela.
 - Iako smo ove godine imale čudan put. Lagano smo se dizale, a na nekim regatama znale smo naletjeti na neke puno spremnije posade. Zato smo dočekale Luzern u laganom strahu. Znamo koliko smo napredovale, no pitanje je hoće li to biti dovoljno. Motiva imamo, kada pogledamo unatrag, znamo da smo dale sve, da nismo mogle bolje.
 
Što treba napraviti tamo da bi Marcela i Karla kao prve hrvatske veslačice izborile Olimpijske igre?
- Ući u finalnu utrku, i tamo se plasirati među četiri najbolje posade.
 
Ovo je bilo uglas. I izgleda tako jednostavno.
- Prijavljeno je 12 posada, od toga sigurno osam čamaca konkurira za ta četiri mjesta - kaže 
 
Marcela, a sestra nastavlja:
- Staza nam odgovara, jedna od najregularnijih koje postoje, bile smo lani tamo na Svjetskom kupu. Nema puno valova ni vjetra.
 
GLAVA JE BITNA 
 
Tko su najveće konkurentice za prva četiri mjesta u Luzernu?
- Dosad su se najviše istaknule Italija, Španjolska, Rusija i Poljska. Sa svima njima smo se već susretale, Španjolke i Ruskinje redovito smo pobjeđivale dosad, s Talijankama imamo skor 2-2, jedino su nas Poljakinje dobivale, posljednji put sa 8 sekundi prednosti. No nekako izgleda da su se sve te posade približile, mislim da će biti jako gusto u Luzernu i da će tu možda presudna biti psihička priprema i glava - kaže Marcela.
 
Posljednju ste godinu posvetile samo Riju, to je ogromno odricanje.
- Ja sam stavila fakultet u mirovanje jer sam željela sve svoje vrijeme posvetiti veslanju, kao i Marcela koja nije zbog toga tražila posao u struci. Svjesno smo to napravile i nije nam žao što smo žrtvovale jednu godinu, kako god ispalo u Luzernu, jer smo napravile ogroman skok posljednjih godinu dana otkako smo fokusirane samo na treninge. Ne bismo si željele jednog dana predbacivati da zbog privatnih obveza nismo možda nešto uspjele učiniti.
 
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
 
AKO I NE IZBORIO RIO, NEĆEMO ODUSTATI OD VESLANJA
 
Bez zamjerke na čisto hipotetskom pitanu, ali što bi se dogodilo s vašim veslanjem da kojom nesrećom ne izborite plasman u Rio?
- Ja svakako tražim posao, to je definitivno, Karla se vraća faksu. No to ne znači da odustajemo od veslanja, dapače, gledajući kakav smo skok dosad napravile, mislimo da smo zapravo tek na početku i da još puno toga možemo dati. Želimo spriječiti da se, kao u mnogim slučajevima dosad, završi nečija karijera a da se ništa od toga ne prenese na mlađe. Naš klub Trešnjevka vrlo je uspješan u ženskom veslanju i tu ima puno materijala među djevojčicama s kojima bi se dalo raditi.
 
Karla k’o Karla, mora i ona nešto dodati:
- Tko zna hoćemo li i nadalje biti zajedno u čamcu, ili će se složiti neka druga kombinacija, ali da, svakako ostajem u veslanju.
 
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
 
DO STARTA SE ZNAM TRESTI, SRCE MI LUPA...
 
Na još jedno pitanje krenule su odgovarati uglas; što i kako rade na mentalnoj pripremi...
- Zapravo smo puno radile same na tom planu, dosta učile od mame koja je bila vrhunska sportašica. Onda smo prošle godine kratko vrijeme prije SP-a radile s psihologinjom Anom na mentalnim treninzima, no nakon nekoliko mjeseci smo suradnju prekinule, iako nam i danas pomaže u treninzima ono što smo od nje naučile - riječ je ipak uzela mlađa Karla.
 
Kako stoje sestre s tremom? Imaju li je, dokad traje, kada nestaje... I tu su jako različite.
- Ja uvijek imam tremu prije natjecanja - počinje Marcela.
- Do starta se znam tresti, srce mi lupa, adrenalin skače, no kada na startu vidim onog držača čamca tamo, nestaje mi trema i startam fokusirana samo na sebe. Imam i neke rituale prije nastupa, malo sam tu praznovjerna, iako znam da to ne utječe na moju formu.
 
Karla nastavlja:
- Tu isto dolazi do izražaja naša različitost. Ja sam prije utrke jako flegmatična, sve do trenutka dok ne uđemo u čamac i krenemo na start. Tada me uhvati trema, koja onda nestaje s prvim zaveslaje
 
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
 
 PRENOSIMO Sportske novosti PIŠE Zlatko Karlo FOTO Srđan Vrančić/EPH