Bio je on pun paket. Jednog vremena. Kad zanimljivo nije bilo samo u ringu. Kad su sportaši više bili idoli. A manje roboti – piše Tvrtko Puljić, novinar SN
 
U subotu sam pročitao tonu tekstova i pogledao nekoliko mutnih video-zapisa. Uključujući sva tri meča Muhammada Alija i Joea Fraziera. Bio sam klinac kad se Ali opraštao, no, neke od tih borbi sam gledao jer moja je kuća bila poput toliko kuća tog doba. Budili bismo se stari i ja, na zaprepaštenje mame, u neko gluho doba noći i gledali kako je Mate Parlov rušio tipove po svijetu, kako su košarkaši osvajali Manilu. I kako je Muhammad Ali “letio poput leptira i ubadao poput pčele”. Dinamom smo se traumatizirali tijekom dana.
 
Nije se dodirnula niti polovica 2016, a nema više među nama Bowieja, s kojim su generacije poput moje naučile što je to muzika, Princea, s kojim smo naučili što je to ritam, i Alija, s kojim smo naučili što je to sport.
 
Malo je tko otišao s ovoga svijeta, a da je iza njega ostalo toliko citata. Koje je putem prosuo Ali. Razmjerno najveći zapisani su i na našim stranicama, ali nisu stali svi. Poput ovoga, “toliko sam opasan da mogu razboljeti lijek.”
 
Muhammad Ali posljednjih dvadesetak godina uglavnom je vegetirao. Uhvatio sam prije nekog vremena sliku Karla Anthonyja Townsa, buduće velike NBA zvijezde, s Alijem. Sjedio je najveći boksač na stolici. I na izmaku snaga. I gotovo je nestao u toj stolici. Bilo je to tužno svjedočanstvo, poput onoga kad je palio baklju, a tresao se poput pruta, na otvaranju Igara u Atlanti. Prije 20 godina.
 
On, koji je bio ljepši od svih. On, koji je bio jači od svih. I brbljaviji od svih.
 
Sjedio sam prije četiri godine u Pressu u Londonu kad je Usain Bolt davao izjavu, “ja sam legenda”. I krenuo pisati tekst o tome da je pretenciozan. Da Michael Jordan nikome nije trebao objašnjavati da je najbolji jer to je ionako svima bilo jasno. Možda mi Bolt nije do kraja legao, a možda razlog za tako što leži u činjenici da su izjave sportaša danas postale toliko predvidljive i toliko nezanimljive. Dosadne? Da, dosadne. Pa mi je Bolt, možda, bio previše?
 
Iako su Bolt i Zlatan Ibrahimović jedini koji danas pripadaju establišmentu sportskog sazviježđa, a koji su na tragu Alija. U izjavama, jasno. Čak to nije ni LeBron
James, čovjek koji se prozvao kraljem.
 
Uzmite samo primjer. Sjeća li se itko od vas i jedne izjave Lea Messija?
 
I onda otvorite galeriju izjava Muhammada Alija. I poželite da ste bili tamo, da ste živjeli to vrijeme i da ste tada mogli pisati. Poželite da ste negdje uz ring svjedočili epskom trećem meču Alija i Fraziera, nakon kojega su i jedan i drugi priznali da nikad nisu bili bliži smrti. To je bio boks. To je bio sport.
 
Onda se prebacite u vrijeme sadašnje i shvatite da to nema veze s boksom danas. I braćom Kličko u dvoboju s nekim uličarima, bez imena i pedigrea, koje pri tom putem razbijaju.
 
Meni je zanimljivije i danas pročitati izjave Georgea Besta, nego potražiti što je rekao Ronaldo nakon finala Lige prvaka, iako bi se Ronaldo vjerojatno složio s Bestovom konstatacijom, “da sam bio ružan, nitko ne bi znao za Pelea”.
 
Međutim, da danas u svijetu sporta postoje tipovi poput Alija ili Besta, biste li ih obožavali ili bi li vam išli na živce? Uostalom, nije mali broj onih koji će i danas, osporavajući LeBrona Jamesa, izvući njegovu javnu objavu odlaska u Miami, “odnosim svoj talent u South Beach”.
 
I zaključiti da je Steph Curry, njegov ljuti rival iz drugog NBA uzastopnog finala, za razliku od bahatog Kinga, pristojan i fin dečko. Bane, rekao bi Balašević.
Pročitajte još jednom što je Ali govorio o svojim protivnicima i o sebi pa ćete shvatiti da je LeBron u samodopadnosti za njega bio dijete uprljano sladoledom.
 
Čuo sam jučer i konstataciju da je Ali na to imao pravo. A LeBron nema. Nije to ista liga.
 
Mogu se složiti i s time. Iako sam gledao sva tri meča s Frazierom. I nisam shvatio, s odmakom vremena, kako je Ali u prva dva bio onaj koji je bio bolji u ringu.
Međutim, Ali je bio onaj kojega su mase obožavale, onaj koji se borio za opće ideale izvan ringa, za prava Afroamerikanca, protiv rata u Vijetnamu, za svoje principe. Imao je gard. I imao je stav.
 
Ne samo kad je “letio poput leptira i ubadao poput pčele”. Ili kad je ustvrdio, “teško je biti skroman kad si velik kao ja.” Bio je on pun paket. Jednog vremena. Kad zanimljivo nije bilo samo u ringu. Kad su sportaši više bili idoli. A manje roboti. Zamislite samo koliko bi Messi bio dosadan jednom Bestu. Koji je spavao s tri Miss svijeta. Po vlastitom priznanju.
 
Hat-trick.
 
Ali je sada Negdje Gore. Frazier ga je dočekao. I Best. Kakav tulum!
 
 PRENOSIMO Sportske novosti PIŠE Tvrtko Puljić FOTO www.boxinginsider.com i www.boxrec.com