Na Olimpijske igre idu najbolji hrvatski košarkaši. Koji su to? Svi najbolji bili su u Torinu. I točka, boljih Hrvatska nema! Najbolji su zato što žele igrati za Hrvatsku. To je valjda prvi i osnovni kriterij.Ne štede se, ginu za hrvatski dres i plaču zbog njega – komentar Marija Zorka, glavnog urednika SN
 
Sjetimo se samo lani Bojana Bogdanovića na Eurobasketu. Imao je težak pad i udarac glavom na utakmici s Grčkom, potres mozga, a pritiskao je liječnike da se što prije vrati na parket. I u njegovim Brooklyn Netsima hvatali su se za glavu.
 
Dugo, predugo košarkaškoj reprezentaciji bila su nametnuta neka druga pravila. Neke “zvijezde” nametale su svoje uvjete. Otprilike ovako, “udostojit ću se igrati za Hrvatsku ako”:
1. možda sam dovoljno odmoran, nisam se zasitio klupske sezone
2. možda mi ostaje dovoljno godišnjeg odmora da se ne istrošim za sljedeću klupsku sezonu
3. možda nemam neku ozljedicu koja bi se, ne daj Bože, mogla aktivirati
4. možda neću imati neke druge obaveze u to vrijeme
5. možda s nastupom za Hrvatsku nemaju ništa protiv u mom klubu i, naravno, Njegovo Veličanstvo moj menadžer
6. s igranjem za reprezentaciju slažu se strina, punica i ostali iz obiteljskog kruga.
 
I tako dalje, i tako dalje... Pojedine “zvijezde” nametnule su zapravo da je nepristojno uopće pitati ih hoće li se odazvati: “otkud bih mogao znati kako ću se osjećati na dan kad mi izbornik pošalje poziv...”
 
Pošteno je reći da košarka na svjetskoj i europskoj razini nije ustrojena kao nogomet i da je igranje za nacionalnu momčad isključivo dragovoljno, pitanje časti i ponosa. Igračima ugovori ne ovise o broju nastupa u reprezentaciji, FIBA ne isplaćuje milijunske bonuse nacionalnim savezima, poput UEFA-e ili FIFA-e, pa nema ni premija koje dijele igrači.
 
Tržišna vrijednost igrača ne formira se na reprezentativnim natjecanjima ili je već davno formirana u kadetskim i juniorskim selekcijama.
Nema sankcija za one koji se ogluše na poziv, dapače, menadžeri i klubovi (pogotovo NBA klubovi) stimuliraju da se njihovi igrači ostave na miru.
 
I onda dolazimo toga da menadžeri svoje igrače ne puštaju na pripreme reprezentacije jer ih šalju na kojekakve skautske i sponzorske kampove. Zašto bi gubili vrijeme predstavljajući svoju državu, a da posao trpi...
 
Lani smo zaglibili do apsurda svih apsurda - menadžer je mladom igraču - o Draganu Benderu se radi - zabranio nastup za Hrvatsku jer je uvjetovao da mora igrati u opremi svog privatnog sponzora, a ne u službenoj opremi reprezentacije.
 
Radi se samo o tome da je biznis prevladao nad sportom, da su poslovni modeli i mešetarenje za provizije stavljeni ispred sportskih kriterija.
 
A za reprezentaciju se može igrati samo iz sportskih i domoljubnih motiva, koliko god to patetično zvuči, čiste glave i srca, kad se želi ponosno predstavljati svoja država.
Zato je dvanaest dragovoljaca iz Torina najbolje što Hrvatska ima između obruča. Oni ne trebaju ponavljati “želimo da budete ponosni na nas”. Zbog odnosa i svega što su pokazali u Torinu, ponosni smo do neba.
 
Ponosni smo ne samo radi igre Bogdanovića, Šarića ili Simona, ponosni smo zbog zanosa i suza Stipčevića, Arapovića, Šakića, Krušlina, koji su na klupi igrali svaki poen s prijateljima s parketa. Najponosniji sam zbog kapetana Roka Ukića, toliko puta osporavanog i prozivanog “oprosti se više”, jer on nikad, ali baš nikad svih ovih godina, nije stavio ni najmanji “ali” ni upitnik oko svog igranja za Hrvatsku. Roko je pravi “Darijo Srna košarkaša”, kapetan i ljudina.
 
Ponosni smo i zbog toga što je Janica Kostelić bila podrška košarkašima, što je uz njih bio i Ivan Perišić, ponosni smo i što je Sandra Perković svoje novo europsko zlato posvetila Vatrenima... Pravi sportaši uvijek prepoznaju i uvijek su na strani pravih sportaša i to nema nikakve veze ni s kakvim milijunima, ugovorima, provizijama i mešetarenjima.
 
Između brojnih poruka nakon trijumfa u Torinu, prijatelj je iskreno poslao: “Nikad nisam bio Acin fan, ali svaka mu čast, razbudio je i prenio na igrače Draženov duh.”
Da, to je najtočnija ocjena, Acina momčad u Torinu je igrala s Draženovim pobjedničkim zanosom. Baš kao iz Acine priče kad je prije 24 godine počinjao svoj trenerski put u reprezentaciji, a Dražen kao kapetan poveo Hrvatsku.
 
“Nudili smo mu da uzme odmor, da ne bude s reprezentacijom otpočetka, da predahne od NBA sezone. Rekao je ‘nema šanse’, došao na prvi trening i bacio se na glavu. Od tog trenutka znali smo da neće biti nijednog promašenog treninga, nimalo praznog hoda...”
Poslije Torina izlišno je svako pitanje “tko još treba ovoj reprezentaciji”. Tamo su bili svi naši najbolji i dali su najbolje od sebe. Ništa više ne trebaju ni u Riju, ni u svim sljedećim godinama, bez obzira na rezultat.
 
U njihov pobjednički vlak mogu se nadalje ukrcati samo oni koji će biti spremni dati i više od toga.
 
 PRENOSIMO Sportske novosti PIŠE Mario Zorko FOTO Goran Šebelić/Cropix