Majstori improvizacije. To smo mi. S tom sam se misli probudio u Torinu. Nije ih više bilo, činilo se kao da je bilo prije tjedan dan, a zapravo samo koji sat ranije kad je autobus naše košarkaše odvozio iz Palaolimica, a unutra je trajao tulum – piše Tvrtko Puljić, novinar SN
 
Onda se mozak počeo igrati. Vraćao je na prošlu jesen, tmurnu, s pregršt pitanja. Na neki noćni razgovor u gluho doba noći, kad je Babo, iz svlačionice Netsa čekajući neki NBA meč, pitao što se zbiva. Misleći i na reprezentaciju.
 
Koje, budimo na čistu, nije bilo. Ili je bilo malo onoga što se može povezati nakon kiksa u Lilleu. Nismo imali ni izbornika. Velimir Perasović dugo je odugovlačio s odgovorom, na koncu je to bilo “ne”. Neven Spahija tvrdio je da ga se kasno nazvalo. Andrea Trinchieri tražio je četiri godine. I projekt. Ne Torino. Projekt. Bila su samo tri kandidata. Prava kandidata.
 
Tu je negdje u sedlo uletio Aco Petrović. Koji je čekao. Da sve propadne. Aco, kakav već jest, pun adrenalina. I između euforije i depresije. Imao je tijekom ovih priprema dva teška trenutka. Prvi je bio kad je saznao da će u Torino morati bez Radoševića i Hamiltona. Tri se sata nije javio na telefon, što mu nije običaj, a onda je odgovorio. “Rasteretio sam se.” Tako je rekao. I pozvao je Darka Planinića. Kako je završilo s Darkom Planinićem, znate već.
 
Druga kriza bila je nakon što nas je na startu priprema u Novigradu sredila Kanada. I strpala nam devedeset. Bila je to teška noć. Dok se ujutro na treningu nisu pojavili Kruno Simon i Dario Šarić.
 
Petrović je sa stručnim stožerom shvatio vrlo brzo gdje je ova Hrvatska. Nakon tri dana zajedničkih treninga počeli smo gristi u obrani, Hrvatska je u rotaciji, ozbiljnoj rotaciji, bila s osam igrača. I trajalo je do posljednje utakmice u Torinu. Do pada Italije.
 
 Ovo su sedme Igre od hrvatske neovisnosti, a četvrte na kojima će biti košarkaši. Ponekad smo nepravedni, ponekad skloni podcjenjivati, a četiri od sedam nije loš omjer. Recimo, Srbi će biti prvi put. Kao Srbi. Među 12. Najvećih 12 svijeta. U najvećem momčadskom sportu na Igrama.
 
“Sad tek Igre imaju smisao”, netko je napisao. I nije bio fer prema svim onim divnim ljudima koji su već tamo. OK, probudit će se zanimanje za košarku, malo će netko možda nešto i naučiti o sportu, koji se unazad četvrt stoljeća promijenio tristo puta.
 
Ovo je prilika. Prilika koja se ne smije propustiti. Sve ono što je bilo u magli prije samo nekoliko mjeseci, dobilo je u Torinu takav zamah da je to sad teško zadržati. Sada letimo. I letjet ćemo i dalje. Bojan Bogdanović i Dario Šarić napravili su “link”, kičmu ove reprezentacije, na koju će se lijepiti svaki klinac. I ponašati se prema pravilima.
Onako kako to treba biti.
 
Mnogi se nakon Torina pitaju treba li ovih 12 igrača dobiti priliku i za Igre, ili se Hrvatska treba igrački ojačati? I to je teško pitanje, pitanje koje se mora donijeti na miru, kad se spuste emocije i bit će to pitanje na koje će morati između sebe pronaći odgovor lideri ove reprezentacije, zajedno s Acom Petrovićem.
 
Igre nisu svaki dan, Igre su šansa. Hrvatska je pokazala da je i ovako u stanju dobiti u dva dana dvije velike utakmice, a to nije mogla godinama. No, u Riju će na jednoj strani biti SAD, nedodirljiv SAD, a na drugoj gotovo svi ostali, koji su svi, baš svi, u jednoj lopti. Kao što su to bile Grčka i Italija u Torinu. Pa samo pronašli put.
 
U Riju je, prevedeno, sve moguće. I stoga treba biti mudar. Pri tome računati na kemiju koja je stvorena, na zajedništvo koje je frcalo svih ovih dana. Na neki intimni, samo njihov svijet u kojemu nisu prestali vjerovati. Čak i kad su coprali sami između sebe. Tu je Bogdanović predvodnik.
 
- Što ćemo mi, vidi nas...
 
Dok ne izađu ne teren. Tu su carevi. Dario Šarić u svom all-round izdanju, u kojemu je svugdje gdje je i lopta, pa i na tribinama, ako treba. Kruno Simon koji je španer. Ili - Španer. S velikim Š.
 
I Bojan Bogdanović koji je vođa. Koji će uhvatiti Hezonju za glavu i izderati se na njega jer nije obranio Belinellijev prodor na koncu poluvremena, ali i skupiti igrače na centru i dati savjet. I uzeti lopte odluke na sebe. On se neće skriti.
 
I to gledaju ostali i uče. Kako biti frajer. U sportu je to lako. Tu se frajer postaje samo na terenu. Izvan terena ionako za njih ne treba brinuti.
 
 PRENOSIMO Sportske novostI PIŠE Tvrtko Puljić FOTO arhiva/Cropix