Dubrava, opskurno tramvajsko stajalište na istočnim vratima Zagreba. Zločesti hrvatski jezik kaže; Dubrava je uvijek bila olimpijsko selo – piše Tomislav Židak, novinar JL
 
Svi hodaju u olimpijskim trenirkama i “nitko ne govori hrvatski”. To je figurativno, vic, ne znam baš takvu Dubravu, jer Dubrava je Hrvatskoj dala Prljavo kazalište, osnivača BBB-a Gorana Kovača Macka, koji je pod zapadnom maksimirskom tribinom sagradio spomenik poginulim Dinamovim navijačima u Domovinskom ratu. Dala je Dubrava, osim Jasenka Houre, hrvatskom novinarstvu i Predraga Jurišića, trenera Antu Čačića, glumce i nogometaše. Istina, nisu se tamo rodili Velimir Zajec (Kraljevec), Zlatko Kranjčar (Ferenčica) ili Marko Mlinarić (Kajzerica), ali Dubrava je uvijek bila buntovni Dinamov kraj, koji se borio protiv svake tiranije nad “modrim” klubom... Sinoć sam se sjetio najvećeg Dinamova transparenta iz ‘82. i natpisa “Volim te mama, ali ne k’o Dinama”. Dubrava je jednostavno najsportskiji kvart na svijetu. Ima najbolji bend, ima i dvostruku olimpijsku pobjednicu Sandru Perković. Ima i Josipa Glasnovića, ima i boksača Filipa Hrgovića, ima svoje “špelunke”, gdje se pjeva: “Dobar večer dame sve, silazim u barove...”. Bez obzira na zlatne olimpijske medalje, ovdje ljudima i danas kroz cipele ulaze “kiše jesenje” i na božićno jutro hodaju u kaputu prevelikom...
 
Jučer, kada je Sandra Perković jedini put provukla disk kroz prorez mreže i poslala ga do 69,21 metar, nešto dalje nego u Londonu prije četiri godine (69,11), otvorio sam francusko vino. Ne zbog njezine najveće suparnice Méline Robert-Michon, a ni zbog Kubanke Caballero, jer su sve to beznačajne suparnice šampionke iz Dubrave, otvorio sam to vino zbog Sandre, koju sam prije dvije godine ispratio na Svjetsko prvenstvo u Moskvu. Iz njemačkoga grada Triera donio sam na poklon disk Gabriele Reinsch, svjetske rekorderke iz 1988. godine, koja je tu spravu hitnula preko 76 metara. Tada mi je Gabi Reinsch povjerila da je Sandra njezina simpatija, poslala joj je disk kojim je postigla svjetski rekord. Nedostižni rezultat... Ispratio sam nju i njezina trenera, nije bilo baš uspješno, ali, jučer, jučer je Sandra opet bila u šampionskom izdanju.
 
Noć prije kidala mi je živce, samo jednom je disk bio na ispravnom putu i to je bilo dovoljno. Jučer, samo jedan hitac i pet “stativa”, da, potrgala nam je živce u kvalifikacijama, čekajući zadnji hitac da bi uopće mogla sudjelovati u finalu. Jedan metak u kvalifikacijama i jedan metak u finalu bio je dovoljan, rekao bi Davor Gobac. Natjecanje u Rio de Janeiru je uglavnom provela u ofsajdu, ali dva bijega “kubanskim i francuskim bekovima” bila swu dovoljno da u Dubravu doputuje još jednom sa zlatnom medaljom. Recite mi ime grada, u kojemu jedan kvart na periferiji ima toliko zlatnih medalja...
 
U čemu je tajna? Citirat ću Gabriele Reinsch, nedostižnu njemačku rekorderku: “Disk vam jednostavno isklizne iz ruke. Kako? Ne znam, pitajte Sandru...”.
 
Sutra ću otići u Konjščinsku ulicu. Ne moram vam objašnjavati što tamo možete kupiti? Sve, jednostavno - sve. Od jučer se tamo štancaju replike zlatne medalje Sandre Perković, majice s likom najomiljenije hrvatske sportašice, koja je nakon Londona, nakon Dijamantne lige i nakon Rio de Janeira postala hrvatska sportska heroina broj jedan. Dijamanti i zlatne medalje “naše puce”, Sandre Perković, su vječni... 
 
 PRENOSIMO Jutarnji list PIŠE Tomislav Židak