Velebni olimpijski stadion u Rio de Janeiru je izgrađen još za Panameričke igre prije 7 godina, ali u kvartu koji više podsjeća na scenografiju iz Mad Maxa, nego na Pantovčak. Sirotinjski kvart – piše Jura Ozmec, predsjednik Hrvatskog zbora sportskih novinara (HZSN).
 
I onda, ničim izazvan, u susjedstvu tih ljudi nikne stadion koji izgleda kao svemirski brod, a sam vrijedi kao (pretpostavljam) sve kuće, privatno sklepane od “posuđene” cigle s okolnih gradilišta - zajedno! Dobro, događa se, kažu pametni ljudi. No, kad umjesto da uđete u jedan od najljepših atletskih stadiona na svijetu, odšetaste stotinjak metara dalje prema tim na brzinu sklepanim kućama, sretnete se s brazilskom kulturom dobrodošlice, specifičnom, nasmijanom, ali uvijek spremnom da vam “uzme koju paru”. I tako kolega iz Jutarnjeg lista i ja krenemo na atletiku, pa zbog viška vremena odšetasmo do kvarta i nađemo se kako stojimo pred otvorenom garažom stanovnika spomenutog kvarta,  ispred čije se kuće peku kobase, ražnjići i meso, kupujemo pivo za brazilski “smiješne” novce i na televizorčiću u dnu garaže gledamo finale nogometne utakmice Brazil-Njemačka. Uz nas, da ne bude zabune, stoje šestorica pripadnika policijske patrole, s upaljenim rotacijskim svijetlom na vozilu, i - gledaju utakmicu.
 
I, to je Brazil, to su Igre, to je taj duh! Naime, koliko god svi mi koliko nas je u Riju bilo krenuli analizirati i secirati Igre, organizaciju i propuste, doći ćemo do popisa…prilično velikog. No, već smo trećega dana odustali. Brazilci se neće i ne treba ih mijenjati. Njima je normalno da autobus prepun novinara vozi priučeni vozač, možda i bez vozačke dozvole, koji ovim bjelosvjetskim facama koje vozi “mora” pokazati da Senna nije slučajno iz Brazila. Dakako, mladi gospodin zaboravlja da vozi autobus prepun ljudi, a da makina nema amortizere. Pa vam bubrezi kroz uši izađu na svijetlo dana. Ili, kad smo već kod prijevoza, nikome u Brazilu ne pada na pamet organizirati dodatni autobus za gotovo 200 novinara koji čekaju prijevoz za glavni press centar, jer….”pa za pola sata dolazi sljedeći…”. Hladno, obeshrabrujuće. Slično je i na turističkoj turi prema spomeniku Isusu na vrhu brda koje natkriljuje Rio de Janeiro. Čekate? Dobro. To je Brazil.
Kao predsjednik strukovne vrste mogao bih nabrajati i bezbrojne druge propuste koje sam vidio u press centrima, na tribinama, no neću. Ne zato jer mi je svejedno, nego zato jer sve te pogreške, u konačnici, nisu utjecale na odvijanje Igara. Da, bilo bi bolje da je glavni press centar bio veći; da, bilo bi bolje da je prometni dio za novinare sređen drukčije; da, bilo bi bolje da su papiri s rezultatima i objavama kolali po tribinama, ali - nisu!
 
Brazil je uveo nove vrijednosti, prvenstveno oko trošenja papira, jednostavno su ukinuli beskrajne papirnate objave po novinarskim tribinama, otvorili su internetski portal sa svime što vam treba (ali za “paprene” novce), Brazil je doslovce novinare vratio na razinu s koje neki (mlađi) nisu naučeni izvještavati. To je, budimo iskreni, dobro. Dobro za te mlade kolege, ali ne i za OI, pa je dvojbeno kako to sve ocijeniti. Puno članova AIPS-a sam sreo u Riju. U početku pomalo uplašene, pa potom priučene, na kraju primirene situacijom u kojoj se jednostavno morate - priviknuti.
 
Suludo je da volonteri s tribina namijenjenih “pisanim” novinarima tjeraju kolege koji imaju RTV akreditaciju, posebno zato jer su te tribinice bile mahom prazne, ali to se događalo. Suludo je, isto tako, da ste unatoč neisporučivanju papirnatih rezultata sve mogli imati na posebnom sustavu na internetu, ali samo ako ste platili…mislim 180 eura? Neki, na žalost, ne mogu… No, zanemarimo taj dio. Hrvatsku novinarsku reprezentaciju zastupao je najbrojniji HRT, pa Sportske novosti, Jutarnji list, Večernji list, Slobodna Dalmacija, HINA, Index, Nova TV i SPTV. Premalo. Mnoge su redakcije zbog pomanjkanja novaca odustajale u pripremnom periodu i time zapravo HOO-u (koji jedini prema MOO vodi politiku što većega broja akreditacija) “izbili” adute iz ruke za iduće Igre. Dobro, kako je Hrvatska osvojila u Riju 10 medalja, vjerojatno se kvota koju hrvatski novinari nisu do kraja ove godine ispunili, neće bitnije mijenjati, ali ta besparica nas je sve udaljila od izvorne olimpijske vijesti. Šteta. Imali smo, mi novinari, stvarno sjajnu priliku odraditi povijest hrvatskoga sporta na “ognjištu”, ali zbog manjka novaca neke redakcije, neki novinari, to nisu uspjeli. Pa ako se već sad kunemo u još bolju hrvatsku prezentaciju i reprezentaciju u Tokiju…probat ćemo skrenuti pozornost i na najbitniji dio promocije sporta - na medije. Ako u Tokiju ne bude 20 novinara, pa makar im put pomogli platiti i sponzori…a čemu onda tamo idu silni nabrijani sportaši? 
 
Bez nas, bez novinara, uzalud se Igre uopće odigravaju.
 
Autor JURA OZMEC, predsjednik HZSN-a