Toni Jakić Žanić i Karlo Dits članovi su hrvatske reprezentacije koja je na Svjetskim sportskim igrama za djecu liječenu od raka u Moskvi osvojila sedam medalja – piše Daria Bertek, novinarka JL
 
Toni Jakić Žanić je prvi put putovao avionom iz Splita do Zagreba, kad je hitno morao doći do Klinike za dječje bolesti Klaićeva. Imao je četiri godine i sve simptome leukemije. Sada desetogodišnji Toni drugi je put letio avionom, i to na Svjetske sportske igre za djecu liječenu od raka koje su se održale u Moskvi. U Zagreb se vratio s čak tri zlatne medalje - bio je najbolji u stolnom tenisu, atletici i trčanju, a osvojio je još ekipne medalje - zlato i srebro u nogometu.
 
- Inače treniram stolni tenis pa mi je to bilo najlakše. Moskva je jako lijepa, a najviše mi se svidjela kad smo išli na spavanje, u 2 ujutro, jer smo obilazili grad - priča Toni dok ga majka Antonija poprijeko gleda. Ali uz smiješak jer je ponosna na svog sina.
 
Prvi simptomi
 
Obitelj Žamić Jakić s Tonijevom leukemijom suočila se prije šest godina. Bili su na ljetovanju kad je majka prvi put primijetila da je pun modrica i neobično hiperaktivan. Prijelomni trenutak bio je kad ga je nježno primila za nadlakticu, a njemu su ostali plavi otisci njenih prstiju. Nakon što je djecu pospremila na spavanje, prisjeća se Antonija, sjela je za računalo i “guglala” simptome. Prvi rezultat potvrdio je najgore sumnje - leukemija.
 
- Toni je tada imao tek četiri godine - prisjeća se majka Antonija Jakić Žanić trenutka kad je shvatila da je pred njima najveća životna bitka.
 
Toni je prije mjesec dana završio četvrti razred osnovne škole, a zdrav je posljednje tri godine. Cijela je obitelj, nakon što su doznali za bolest, promijenila životne navike. Prehranu baziraju na voću i povrću, a nitko od peteročlane obitelji ne jede meso.
 
- Obrazovni sustav nikako nije prilagođen djeci koja su preboljela rak. Toniju su od agresivne kemoterapije ostale posljedice i potrebna mu je individualna pomoć. Od početka njegova školovanja borim se za to i tek sam ove godine postigla određene pomake. Isto tako, vegetarijanska prehrana za klince svodi se na tjesteninu sa šećerom, što mu mi kod kuće nikada ne bismo dali - kaže majka.
 
Toni danas nema vidljivih posljedica borbe s rakom i izgleda kao svaki drugi desetogodišnjak - visok, vitak i zaigran. Najviše vremena provodi s bratom Jakovom i sestrom Marijom.
 
Njegov prijatelj Karlo Dits (15) leukemiju je pobijedio prije nešto više od godine dana. Prve simptome uočio je nakon povratka iz toplica kad mu je bilo 12 godina. Tri ljetna dana 2013. godine ležao je u krevetu i trpio neizdržive bolove u leđima i nogama. Do dijagnoze je bilo teško doći, prisjeća se majka Sonja. Naime, nalazi nisu pokazivali povećan broj leukocita, karakterističan za tu bolest.
 
- Kada su napokon otkrili što je, gotovo više nisam mogao hodati. Prvih nekoliko mjeseci u bolnici se ne sjećam, neprestano sam spavao - kaže Karlo.
 
Podrška obitelji
 
Nekadašnji prvak u plesu, u bolnici na Rebru proveo je 15 mjeseci. Najveća podrška, osim obitelji, bili su mu članovi medicinskog osoblja. U posebnom sjećanju ostat će mu medicinska sestra Kristina.
 
- Nakon prvih kemoterapija kosa mi je počela opadati, a Kristina je uzela mašinicu i ošišala me na nulu - prisjeća se Karlo tog potresnog trenutka.
 
Ne voli ciklu
 
Teške bolesti riješio se uz pomoć svoje sestre, koja mu je donirala koštanu srž. Sreća je, kaže majka Sonja, što je srž bila identična. Nakon izlaska iz bolnice Karlo je počeo dobivati na kilaži i polako, ali sigurno vraćati se svakodnevnom životu. Najdraža mu je hrana, kaže, sve osim cikle.
 
- U početnom stadiju bolesti smo ga doslovno šopali ciklama na sve načine jer smo negdje pročitali da će pomoći - objašnjava majka.
 
Na jesen će 15-godišnji Karlo krenuti u prvi razred XIII. gimnazije. Pomalo posramljeno spušta pogled dok priča kako su svi njegovi vršnjaci sada godinu iznad njega jer je on zbog liječenja izgubio jednu godinu. No liječenje i gubitak jedne školske godine nisu bili najteže s čim se ovaj tinejdžer morao suočiti.
 
- On o tome ne voli pričati, ali izgubio je najboljeg prijatelja iz bolnice. I on se liječio od leukemije, no nije je pobijedio - povjerila nam je majka Sonja kad Karlo nije bio s nama.
 
Sportske igre u Moskvi za njega su bile divno iskustvo. Natjecao se u plivanju i streljaštvu te postigao vrlo dobre rezultate, pogotovo kad se uzme u obzir da je zbog nedavno izliječenog raka morao ponovno učiti hodati. U razgovoru odaje dojam odrasle osobe koju ne muče klasične tinejdžerske brige. Važno mu je jedino, kaže, da se rak više ne vrati.
 
PRENOSIMO Jutarnji list PIŠE Daria Bertek FOTO Ronald Goršić/Cropix