Karlovčanka Nevenka Mikulić Nena prije 11 se godina počela baviti boksom, a danas je jedna od pet profesionalnih boksačica u Hrvatskoj. Usto, najbolja je u Hrvatskoj i čeka svoj meč u kojem će osvojiti titulu najbolje na svijetu – piše Snježana Bičak, novinarka VL
 
Njezin trener Reny Cappucci, poznati trener boksa, kik boksa i tajlandskog boksa, tvrdi da je Nena kruna njegove karijere. Tvrdoglava je, talentirana, uporna, ima volju i želju za radom, ne boji se udaraca, a osnažila je i psihu što je, uz treninge, smatra Reny, svakako može dovesti na svjetski vrh. Već na četvrtom treningu vidjelo se da je borac s neiscrpnom energijom jer, kada je trening bio gotov i svi su se odijevali za odlazak, Nena se povukla u kutak i nastavila s trbušnjacima. S velikom je ljubavlju odgledala prvi meč i već tada se borac vidio u njoj.
 
Trener kaže da je kao 25-godišnjakinja, kada je krenula na treninge, počela u najbolje vrijeme. Uz naporne treninge i nastupe, Nena sve to vrijeme radi kao nastavnica likovnog odgoja u osnovnoj školi.
 
Kako ste završili u tom sportu?
- Kada sam završavala fakultet, nakupilo se nešto kilograma viška zbog učenja, pa sam s prijateljicom odlučila otići na neke vježbe, jednostavno radi boljeg izgleda i kondicije. Ispalo je tako da sam došla na pravo mjesto i u boksu pronašla još jedan dio sebe, koji je čekao da ga otkrijem. S treninzima sam počela, dakle, s 25 godina i odmah sam, nakon nekoliko susreta, shvatila da je boks ono što želim raditi. Inače, počinjala sam u vrijeme kada su bile popularne K1 borbe. Tada je Mirko Filipović nastupao u Japanu, što sam s velikim zanimanjem gledala, a to je možda i presudilo da odem trenirati boks.
 
Jeste li kao dijete bili ratoborni, tukli se s djecom?
- Ma ne. Nikada se nisam tukla ni s kime ili izazivala sukobe. Ali, istina, nitko me nije mogao maltretirati jer nisam se ustručavala vratiti udarac.
Dobro, i kada ste onda bili spremni za prvi meč s obzirom na to da ste u boks ušli spontano?
Već nakon devet mjeseci imala sam prvi meč u Tenjskom Antunovcu, bio je to državni kup u low kicku i tada sam imala veliku tremu. Inače, tajlandski boks sam trenirala i borila se deset godina. Sada se profesionalno želim baviti samo boksom. Ponajprije zbog načina borbe, a i dobila sam ponudu raditi profesionalno boks. Neko sam vrijeme paralelno radila i tajlandski boks i boks, ali to su različiti sportovi pa sam se radi kvalitetnijeg rada odlučila posvetiti dalje samo boksu. A i financijski je isplativije, veća je zarada.
 
Koliko mečeva imate u rukama?
- Barem 50-ak borbi; po cijeloj Hrvatskoj, Italiji, Francuskoj, Nizozemskoj, Letoniji, četiri sam puta bila u Tajlandu, u Slovačkoj... Dvije godine zaredom bila sam prva u Hrvatskoj, imam brončanu medalju s Europskog prvenstva u tajlandskom boksu, što je prva takva medalja u ženskom boksu za Hrvatsku.
U 2010. sam postala najbolja seniorka u tajlandskom boksu u Hrvatskoj, a iduće godine osvojila sam Queen’s cup, natjecanje koje se održava povodom kraljičina rođendana u Tajlandu. Titulu profesionalne europske prvakinje u tajlandskom boksu osvojila sam 2012. godine. Sada čekam meč, napad na svjetski vrh i osvajanje WBC titule.
 
Ima li nekih mečeva koje želite zaboraviti?
- Da, nekoliko, uglavnom su to bile prve borbe kada još nisam usavršila tehniku i stekla psihičku zrelost. Sjećam se da sam se osjećala kao da sam izišla izvan svog tijela i, tako lebdeći, pitala sam se zašto sam tako spora, zašto ne ubrzam kretnje. Sada toga više nema.
 
Bole li udarci, kako se s time nosite?
- Bole, posebno u početku, ali onda se naučite nositi s tim. Imam, istina, i nekoliko trajnih ‘uspomena’ na borbe, najviše po nogama. U jednom sam se meču borila s puknutim kvadricepsom, u drugom s otvorenom arkadom, a jednom i s napuklim mišićem bicepsa. I inače mi je otpornost na bol velika, tako da to nije problem u borbi. Osim toga, u meču sam koncentrirana na protivnicu i trenerov glas. Sve ostalo je dio pozadinske buke i ne utječe mi na koncentraciju.
Najvažnije mi je nokautirati protivnicu, što je i smisao boksačkog treninga. No, za razliku od tajlandskog boksa, u boksu ima manje ozljeda, tu je psihološka spremnost važnija. Boks je poput šaha jer izazivač nije samo vreća koja stoji pred vama i u koju udarate, već kao u šahu, pokušavate predvidjeti njegove poteze i tome prilagoditi svoje, on vas pokušava navesti na pogrešan korak, vi njega... Imala sam do sada 14 mečeva u boksu.
 
Koliko je treninga potrebno dnevno da se postigne ta forma?
- Dva sata dnevno svakog dana, ali kada se pripremam za mečeve, i do četiri sata dnevno. Inače, za takvu formu potreban je i poseban stil života. Osim treninga, i način prehrane i stil života doveo me u ovu kondiciju. Ponekad se zbog raznih kategorija u kojima se natječem moram udebljati nekoliko kilograma ili ih skinuti, i to zna biti problem.
 
Može li se u Hrvatskoj živjeti od boksa?
- Ne, možda u Zagrebu, ali ne vjerujem. Za to bi trebala imati puno skupih mečeva, a toga u Hrvatskoj nema. Vani je situacija drugačija. Primjerice, u Europi pet ili šest vrhunskih boksačica lijepo živi od boksa, odnosno honorara za mečeve i sponzora, imaju i svoju promociju. Bore se na mečevima vrijednim i po 50.000 eura na koje dolazi i do 15.000 ljudi. Sigurno su u životu zaradile i po milijun eura.
 
Uz treninge i mečeve, radite u struci i od toga živite?
- Da, ja sam nastavnica likovnog odgoja i predajem djeci u osnovnoj školi već 11 godina, koliko i treniram boks. I taj posao jako volim i ne bih ga ostavila. Možda u slučaju da sam prvakinja svijeta, da sam naslov nekoliko puta obranila i da imam puno drugih obveze u boksu, ali inače ne. U ovom trenutku za to i nema potrebe jer mogu stići odraditi sve svoje obveze.
 
Kako djeca reagiraju kada čuju čime se bavite, zanima li ih boks?
- O da, često o tome razgovaramo, šalimo se, traže da im pokažem neke od pokreta. Znaju primijetiti i moje ozljede kada se vratim s nekog meča. Pitaju zabrinuto boli li me, ali i kako onda izgleda protivnica, koliko ona ima modrica... Zapravo, velika su mi podrška u sportu.
 
Likovni i boks, jesu li to suprotne stvari ili imaju puno zajedničkog?
- Morate biti i malo ludi za taj spoj! Zapravo imaju sličnosti jer u oba segmenta mogu pokazati kreativnost. Posebno u likovnom, jer to nije “statičan” predmet, već s djecom radim razne tehnike, modeliranje, grafiku, dizajn, potičem kreativnost. Jedno vrijeme sam i slikala. A i boks je, bome, dinamičan... Uglavnom, nadopunjujem se.
 
Koje pravce i slikarske tehnike volite u likovnoj umjetnosti?
- Od slikarskih pravaca najdraži mi je nadrealizam, a od slikara djela Salvadora Dalija i Renéa Magrittea.
 
Što slušate?
- Rock, blues, punk.
 
A obitelj, što kažu na to da na mečevima dobivate batine, ali i da želite u svjetski vrh?
- Isprva roditeljima nije bilo lako, posebno im je teško bilo gledati mečeve. No, navikli su da sam to ja i da idem dalje, u nove borbe i pobjede bez obzir na ozljede i udarce.
 
 PRENOSIMO Večernji list PIŠE Snježana Bičak FOTO Kristina Štedul Fabac/Pixell