Nikada u novinarskoj karijeri nismo razgovarali s ogorčenijim sportašem od Nikolaja Pešalova. Iako je Hrvatska i prije i poslije 47-godišnjaka rođenog u Pazardžiku “uvozila” sportaše, čini se da ni jedan nije izazvao toliko prijepora, osuda i omalovažavanja kao on – piše Davor Burazin, novinar SN
 
Uvijek je oko njega bilo nešto sporno, postao je referentna točka na kojoj su se lomila koplja, a zaboravljalo se ono najvažnije. Nikolaj Pešalov bio je i ostao vrhunski sportaš, jedan od najvećih dizača utega uopće, koji je za Hrvatsku osvojio pojedinačno prvo olimpijsko zlato (Sydney 2000) i 4 godine potom opet bio na postolju (Atena) s brončanim odličjem.
 
- Hvala vam, vi ste prvi novinar koji je u posljednje tri godine htio razgovarati sa mnom, iako se u tom razdoblju opet o meni svašta pisalo, najčešće ružno - rekao je u uvodu, tihim glasom.
 
GOST NA SEMINARIMA
 
Oči su mu ispunjene tugom, glasom dominira gorčina.
 
- Prije dvije godine jedan je novinar napisao da sam u Hrvatsku došao samo da bih nastupio na olimpijskim igrama i da nemam završenu školu. Napadaju me, a nemam se priliku braniti. Ja sam prije dolaska u Hrvatsku osvojio dvije olimpijske medalje i imam završene dvije više škole, mogu biti trener i mogu biti profesor tjelesne i zdravstvene kulture.
 
Nije ništa od toga. Prije nekoliko dana u Sinju je na jednoj vrsti seminara objašnjavao i pokazivao kako se dižu utezi. Teretana je za power lifting. Prije nekoliko mjeseci sličan je seminar održan i u teretani u sklopu Jokera, priredit će se i u Mostaru. U to su ga uveli Milijana de Mori i Damir Laštre, voditelj teretane u Jokeru.
 
- Znači, radim gotovo ništa. Zapravo ne radim ništa. Što ću raditi? Ljudi sve znaju, ne trebam im - zaključio je s neskrivenom dozom ironije.
 
Mislio je na svijet dizanja utega u Hrvatskoj. Ne krije da je ušao u sukob s njima, razišli su se svatko na svoju stranu.
 
- Godinu dana moja noga nije kročila u teretanu na Gripama. Do prije dvije godine bio sam juniorski izbornik pa su u Savezu procijenili da im to ne treba. Nisu mi htjeli produžiti ugovor, koji je bio godinu za godinom. Na žalost, za to sam saznao tek nakon šest mjeseci, propala mi je mogućnost da se prijavim na Zavod za zapošljavanje, ostao sam bez naknade za nezaposlene.
 
Srećom, naknada za sportska dostignuća funkcionira.
 
- Istina, ali ukupni dojam je da za Hrvatsku ne postojim. Svi ti predsjednici, župani, gradonačelnici su mi uglavnom lagali. Da ne širim dalje, ali na mojim su leđima mnogi zaradili. Zbog njih mi je žao što sam se uopće odlučio dizati za Hrvatsku, ali postoji i druga strana, obični ljudi koji me zaustavljaju na ulici, prepoznaju me, hoće se slikati sa mnom. E, zbog njih mi je drago.
 
UGOVOR SAMO OD KERUMA 
 
Stan koji je Pešalov dobio od Grada Splita na korištenje nakon zlata u Australiji vječni je predmet spora, teško je to sve pohvatati onome koji nije upućen, teško je i Nikolaju prisjetiti se svih detalja. Uglavnom dobio ga je na deset godina.
 
- Puno je tu stvari koje nemaju veze sa zdravom logikom pa mi ne preostaje nego zaključiti da su mi mnogi lagali u oči. Jedno vrijeme se govorilo da je taj ugovor između mene i Grada izgubljen, da je bio u automobilu koji je ukraden, da je bio u mom stanu u Bugarskoj koji je izgorio… Naravno da ništa od toga nije istina, jedina je istina da ugovora nema. Ugovor nikada nije postojao, postoji samo zaključak Gradskog vijeća, rješenje da ću dobiti stan na korištenje na rok od deset godina. Nakon deset godina bez ikakve prethodne obavijesti odjednom se pojavio nekakav dug, iz Grada su napravili ovrhu i blokadu mojih računa.
 
Dug od nekih 80.000 kuna, tada mu je pomogao njegov bivši klub i Hrvatski dizački savez, oni su otplatili dug.
 
- Ni za kakav dug ja nisam znao, nikakve račune nisam dobivao. Meni je kao čovjeku važno da se sada javno ispričam gospodinu Vladi Maduniću, njega sam krivo optužio za neke stvari oko ugovora. Njemu sam se ispričao u četiri oka, ali želim da se zna. Kao što želim da se zna da je jedini ugovor koji imam u vezi sa stanom onaj gradonačelnika Željka Keruma, on mi je dao ugovor na tri godine. Svi gradonačelnici prije, kao i ovaj aktualni Ivo Baldasar nisu se baš iskazali. Doduše poručeno mi je da se ne sekiram, da se ugovor iz razdoblja Keruma automatski produžava za tri godine. Vidjet ćemo, ne mogu ni u što biti siguran, niti smijem vjerovati. Meni su ispostavili neplaćene račune za pričuvu stana, makar nisam vlasnik, dio tih računa je za 2000. godinu kad uopće nisam bio u njemu. Ja sam zlato osvojio u listopadu te godine, stan na korištenje dobio tek 2001.
 
 A malo je nedostajalo da toga zlata nikad ne bude. Ljudi zaboravljaju ili im je promaklo da Nikolaj Pešalov nije došao u Hrvatsku da bi se natjecao za nju. To nije bila prvotna ideja.
 
- Ja sam ljudima u Bugarskoj rekao da nakon Europskog prvenstva u Rijeci 1997. više ne mislim dizati, da je to kraj. Tada mi je u Rijeci dan prije nego što sam imao nastup prišao tajnik Hrvatskog saveza Ivo Borozan, to je bio naš prvi kontakt. Nakon što sam digao zlato upoznao sam se i s Boškom Čavkom, razgovarali smo, rekli su mi da traže trenera za klub, nije bilo govora o nastupanju. Razmijenili smo brojeve, u kolovozu 1997. sam došao vidjeti sve u Splitu, dogovorili smo se i dva mjeseca kasnije sam se preselio.
 
GORAN MI JE POMOGAO 
 
I radio je kao trener dok mu se nisu javili iz jednog njemačkog kluba i tražili ga da diže za njih u ligi. Vrlo brzo je ušao u formu.
 
- Samo je Duško Kadijević u klubu dizao više kilograma od mene - smije se prvi put tijekom razgovora.
 
- A Duško je gromada od čovjeka.
 
Tek tada je, kaže, počela priča o promjeni državljanstva. U njemu se probudio vrhunski sportaš.
 
- Znam da mi je Goran Ivanišević pomogao da dobijem putovnicu, za europska i svjetska prvenstva nije bilo problema, ali Bugari su tražili odštetu za nastup na olimpijskim igrama. U početku čak 250.000 dolara, pa su smanjivali po 50.000 i došlo se do 50.000. Sjećam se da je Antun Vrdoljakrekao da je to previše za dizača utega kojega je Bugarska potjerala i da sam star.
 
Prava drama odvijala se u svibnju 2000. na Europskom prvenstvu u Sofiji, izbornom za Olimpijske igre. Nikolaj je prošao na mjerenju kilograma, no, odšteta nije bila uplaćena, već je htio odustati, a onda je stigla potvrda da je sve u redu.
 
- Dvadeset minuta prije početka. Ne znam tko je od nadležnih to platio, nije me briga. Znam da sam osvojio zlato i da sam izborio Sydney.
 
ČUDNE EPIZODE 
 
Formalno ne znamo ni mi tko je platio, Hrvatski olimpijski odbor, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta ili netko treći. Makar to nikad nije htio javno priznati, tih 50.000 dolara platio je Goran Ivanišević, veliki prijatelj Boška Čavke.
 
Razočarani Nikolaj sjećat će se još nekih čudnih epizoda iz svoga života u Hrvatskoj.
 
- Kad smo podnijeli zahtjev za državljanstvo, pitali su me hoću li postati katolik, hoću li promijeniti ime u Nikola Pešalić, htjeli su me poslati u vojsku… A da sam ostao u Bugarskoj imao bih čin kapetana, ha, ha...
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Čuo sam da sam među najvećima
 
Nikolaj Pešalov je u bogatoj karijeri osvojio četiri olimpijske medalje u nizu (od Barcelone 1992. do Atene 2004), tri je puta bio svjetski i osam puta europski prvak.
 
- Koliko sam medalja osvojio? Uh, teško pitanje, stvarno teško pitanje. One juniorske sam, na primjer, prestao računati čim sam osvojio prvu seniorsku. Kad sam postao olimpijski pobjednik, onda me više nije bilo briga za svjetska i europska zlata.
 
Čudesna karijera, od prve velike medalje (svjetsko srebro) u Ateni 1989. do posljednje, bronce opet u Ateni na Igrama 2004. godine. Šesnaest godina od Atene do Atene.
 
- Kako bih mogao biti nezadovoljan? Negdje sam čuo da sam među tri najveća svih vremena, tri ili pet, baš me briga, s najviše medalja u povijesti. Meni to stvarno nije toliko važno. 
 
Osnivam svoj klub, hoću krenuti od nule, dovesti što više djece
 
Odlučio je da ipak neće mirovati, najavio je osnivanje kluba dizača utega.
 
- Već sam poslao papire, bit će klub ovdje u Jokeru. Znam da će biti teško, ali hoću krenuti od nule, hoću dovesti što više djece, maknuti ih od interneta i svega ostaloga. Bit će im ljepše na treningu.
 
Znači da mu je budućnost vezana za Split.
 
- U Splitu sam od svibnja. Odem u Bugarsku, moram, imam tamo staru majku, imam kćer Viktoriju, koja će roditi u prosincu pa ću postati djed. Sin Simeon završava srednju školu. Sa mnom u Splitu žive prijateljica Doris i njena kći Daisy.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
 
 PRENOSIMO Sportske novosti PIŠE Davor Burazin FOTO Mario Todorić/Cropix