Momčad PPD Zagreba ostala je bez svog najboljeg “igrača”. Sporazumno su se i bez brakorazvodnih drama pozdravili čelnici kluba i Veselin Vujović, čovjek koji je Zagreb uzdigao do štimunga sličnog onom početkom 1990-ih kad je osvojio dva naslova prvaka Europe – piše Predrag Žukina, novinar JL
 
“Vuja” je u utorak ujutro došao do Kutije šibica da obavi formalnosti, a iz kancelarije u kojoj je razgovarao sa Zoranom Gopcem dopirao je smijeh. Kao da nije riječ o rastanku, već o fešti:
 
- Pričali smo, šalili se. U jednom trenutku rekao sam Gopcu u šali - vratio se Babić u reprezentaciju, 'ajde da se i ja sutra predomislim i vratim u klub. 
 
Teško je i zamisliti i povjerovati da u takvom tonu raspravljaju ljudi koji se rastaju. Povišene emocije, poštovanje, jedino te riječi mogu sve to opisati. “Vuja” je još jednom pojasnio okolnosti rastanka:
 
- Lošiji rezultati, sastav momčadi, moj zamor materijala, brojne ozljede, to je ono što je dovelo do te odluke. Imao sam ludu godinu, najluđu u karijeri, bio sam sa Slovenijom na EP-u, imali smo kvalifikacije za SP i OI, zatim Rio, pa s klubom Final Four SEHA lige, Ligu prvaka, pravi užas. To je najbolje za mene iako sam prilično tužan jer sam zavolio klub i kompletno rukometno okruženje. Istina, osjećam i veliko olakšanje i fokusirat ću se na izbornički posao u Sloveniji.
 
Planovi za naredni period...
 
- Sad sam opušten, a već su me zvali iz tri kluba. Ne želim prodavati maglu, ali neću uzeti neki klub barem do završetka SP-a u Francuskoj u siječnju. Evo, uhvatio sam sam sebe da lažem - ako me preksutra pozove Barcelona, otići ću i zaboraviti što sam svima pričao...
 
Vujović je u nekoliko rečenica “zaokružio” zagrebačku avanturu:
 
- Kad sam prvi puta dolazio u Arenu pozdravljen sam korektno, suzdržano. Još iste te godine 17 tisuća ljudi ustalo je na noge i pozdravilo me kad smo igrali protiv Barcelone.
 
Vuju se svuda tako dočekivalo, u Srbiji, u Vardaru u Makedoniji, pa u Zagrebu, ali i u Sloveniji. Tip koji svima “ulazi pod kožu”:
 
- Ne znam, ljudi valjda osjete da se cijeli dajem. Otvoren sam, ne kalkuliram nikada, isti sam kad je sve dobro i kad je loše. Sam sebe hvalim kad kažem da sam sposoban “iscijediti vodu iz suhog drveta”. Poslije OI ja bio taj koji sam bio suh i meni je od igrača trebala energija, koju inače ja dajem njima. Nisam je dobio pa smo došli do mrtve točke. Ne znam stvarno, znam samo to da ta obostrana ljubav koju smo osjećali Zagreb i ja ne prestaje mojim odlaskom. Vratit ću se kad-tad, a sada sam dobro, bit ću svjež i oran za Sloveniju. Neću se iznurivati na dva fronta. Kad čovjek ima dvije žene, negdje mora kiksati. U sportu je kao u seksu, svaki sljedeći “nastup” mora biti isti ili bolji, inače ti se ne oprašta.
 
Vujović je govorio o onome što čeka njegovu i hrvatsku reprezentaciju:
 
- Meni je plan sa Slovenijom biti najbolji na EP-u u Hrvatskoj 2018. i na OI u Tokiju 2020. U Francuskoj nemamo imperativ, puno teže je Hrvatskoj. Hrvatska ima obavezu uvijek biti u borbi za medalje i dijeliti medalje. Četvrto mjesto nije uspjeh, treće je podnošljivo, samo zlato i srebro su odličan rezulat jer Hrvatska ima igrače za to, ima logistiku. Iskreno se nadam da će već u Francuskoj Hrvatska igrati u finalu...
 
Tu je zastao i uz šeretski osmjeh dodao:
 
- Sa Slovenijom!
 
I o ostavki pa povratku izbornika Babića Vuja je pričao bez dlake na jeziku:
 
- Babića nije bilo u žiži dok ga se nije sjetio Ivano Balić. Postavio ga je legendarni rukometaš kojem moraš vjerovati. Nisam tada bio siguran da je Babić najbolje rješenje, premalo sam ga poznavao. Kad je, pak, nakon Rija dao ostavku, smatrao sam da nije vrijeme da ode nekoliko mjeseci prije SP-a. Na EP-u se u Poljskoj dogodilo to čudo i osvojila se bronca koja je imala pozitivan publicitet. Goluža se vraćao s istim medaljama pa je praktično bio na stupu srama. Osobno mislim da Babić ima ideju kako sve to treba izgledati, ali je dosad imao opoziciju i teško se mogao hrvati s imenima kao što su Balić, Gobac, Metličić... Nadam se da je sada odlučio raditi po svome, pa ako pogine, poginuo je sa svojom vizijom...
 
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Zbog "Bosmanovog pravila" nikad više prvaci Europe
 
“Zagreb je bio prvak Europe, prije njega Metaloplastika, Borac iz B. Luke, bjelovarski Partizan. Toga više nema i neće biti, u košarci je to bila Cibona, Jugoplastika, glasilo je pitanje, u stvari konstatacija. To jZadnjie kod Vujovića izazvalo monolog, svojevrsni politički traktat:
 
- Nema klupskog rukometa i više jakih centara, a samo dobra liga daje dobru reprezentaciju. Nekadašnja jugo liga bila je najjača liga svijeta. Sada toga nema, ako se Zagreb ne plasira u LP, cijelu će sezonu igrati nešto što se zove “liga bez briga”. Ne možeš postići ništa jer mladi prerano odlaze van. Od takozvanog Bosmanovog pravila je tako, igrači odlaze van s 18 godina, ne stignu se formirati i strancima daju ono što smo mi u njih uložili. Škole rukometa se prostituiraju, žele samo imati što više klinaca da naplate od njih 200, 300 bijednih kuna mjesečno. Od selekcije klinaca, edukacije trenera, financiranja, sve je nekad bilo bolje i zato je davalo trezultate. Taj je Vujović bolestan - reći će netko, ali boli me briga. Tada se nije moglo dogoditi da neki trenerski anonimus preuzme veliki klub, išao si stepenicu po stepenicu, bio si trener, pedagog i psiholog istovremeno. Nije bilo toliko negativne selekcije. Ni klince danas treneri ne uče da budu kreativni, već ukalupljeni. Oni uče mačku letjeti, to je atak na mozak, djeca uče nešto za što nisu nadareni. U nekadašnjem DDR-u su klincu u školi izmjerili veliku šaku i rekli - ti ideš na rukomet, drugog su zbog obima pesnice poslali na boks. Imaš savršen list na nozi, ti ideš na atletiku. U sportu i školstvu je danas sve krivo, “ubijaju djecu”, sada se fabriciraju invalidi u sportu i u životu. Sad djeca nisu slobodna, ne igraju se, roditeljima su stalno pod nadzorom, igraju video igrice, sjede pred TV ekranima. Ja sam emotivno vezan za ta vremena, poništili smo stvari koje su bile dobre. U Švicarskoj se neki dobri zakoni nisu mijenjali sto godina, a tu kod nas - promjeni se vlast, mijenja se sutra sve. Apsurdno je da se mijenja direktor škole ili predstojnik bolnice koji odlično radi. Oni dođu, promjene idealnog čovjeka i stave nesposobnog čovjeka iz svoje stranke. To je koma, kako će me netko uvjeriti da je to dobro?! To je pitanje za vladare svijeta koji prodaju lažnu demokraciju. Oni tamo mogu ubiti nekog crnca i ne odgovaraju nizašto, podržavaju S. Arabiju gdje ti za krađu jabuke odsjeku ruku. Kakva crna ljudska prava, o čemu pričamo? Američki lopov mora biti isporučen da mu doma sude, a tvojem tamo sude. Oni su svjetski policajci koji su izdiktirali zakone po svome, a svi mi ostali smo slučajni prolaznici u vremenu u kojem vladaju Obame, Merkelice, Putini...
 
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
 
PRENOSIMO Jutarnji list PIŠE Predrag Žukina FOTO Marko Djurica /Reuters