Sportski teoretičar i publicist Željko Mataja, član HZSN, obratio javnosti Otvorenim pismom gdje ističe da je u nemogućnosti javnog djelovanja, ali pravom na javnu riječ, prisiljen obratiti se predsjedniku Vlade RH i ministrima te predsjedniku sabora i zastupnicima. 
 
Pismo je odaslao i na adrese HINA-e, HOO-a, HND-a i HZSN-a.
 
Gospodin Mataja očekuje temeljite promjene u sportu, ako Hrvatska želi da sport i tjelesne aktivnosti napuste populizam i prestanu biti igračka koja će ujediniti ono što politika svađa i koji će, što je još gore, biti predmet nesporazuma i nasilja pod maskom navijanja.
 
Smatra da sport počiva na brojnim krivim pretpostavkama prema kojima sportaši promoviraju Hrvatsku u svijetu, Davor Šuker je očito najpopularniji Hrvat u svijetu jer ljudi prate sport puno više od gospodarstva, politike i umjetničkih ostvarenja, ali sportaši ne promoviraju Hrvatsku – piše Željko Mataja. 
 
Sve navode u Otvorenom pismu, ako bilo tko argumentima ospori spreman sam, doslovce, javno pojesti i proglasiti se, kako me oslovite ili nazovete – naglašava g. Mataja te zaključuje - Molim da se "Otvoreno" dostavi naslovljenima uz poštovanje i dostupnost za svaku raspravu!
 
Pismo objavljujemo u cijelosti:
 
OTVORENO PISMO PREDSJEDNIKU VLADE REPUBLIKE HRVATSKE I MINISTRIMA, PREDSJEDNIKU SABORA I ZASTUPNICIMA
 
Osobitim poštovanjem i u dobroj vjeri obraćam se, kao teretičar sporta i publicist  naslovljenima u namjeri da Državna uprava za sport dobije društvenu ulogu koja je dosadašnjim radom pod okriljem ministarstva davala prednost ministrima što su dužnost obnašali politički ili su svojim neznanjem bili aktivni u zlorabi popularnosti vrhunskih sportaša i sportskih uspjeha.  Posebno prkosi činjenica da su sve sportske udruge kao dobrovoljne društvene organizacije temeljem statuta, što je vrst Ustava za sportske udruge, registrirane u Državnoj upravi kojeg Ministarstvo nije respektiralo nego je čak arbitriralo  nevladinim, nepolitičkim i neprofitabilnim udrugama (NGO). Nije li apsurd da o sportu više brine administrativni (čitaj: politički) interes koji, navodno, više voli i razumije sport od osoba koje se njime bave dragovoljno?
 
Sport je dobrovoljna društvena aktivnost i moćan socijalni agregat koji ne smije biti igračka i sredstvo kojim će miriti ono što politika svađa, a još i manje sredstvo mržnje i nasilja, nego  njegovano čedo, umjesto čudo siromašne i prezadužene zemlje čiji sportaši, uistinu postižu zavidne sportske uspjehe. Sportaši se predstavljaju javnosti kao poklisari koji to nisu. Da je pameti bili bi angažirani u ministarstvima i u agencijama kao osobe koje nije potrebno posebno predstavljati jer su im sportski rezultati dali prepoznatljivost što je nužna pretpostavka za sve oblike komuniciranja i možebitne suradnje što do danas nitko nije uspio ustanoviti kao obrazovnu mogućnost za potrebe tržišta, a iznimke su bili pok. Krešo Ćosić i Andrija Knego kao službenici veleposlanstva i konzulata.
 
Zabluda je svih koji tumače da je Hrvatska prepoznata po sportašima. Nije slučajno gospodin Davor Šuker najprepoznatljiviji za veći dio svijeta. Ljudi većinom prate sport, a ne politiku, gospodarstvo i umjetničke dosege. Šuker je najpopularniji Hrvat u svijetu , a nitko ne može reći da  je Lionel Messi zaslužan da znamo za  Argentinu ili Cristijana Ronalda za Portugal.
 
Nema dvojbe da se vrhunskim sportskim ostvarenjima afirmira Hrvatska, ali medalje sportaša su samo statistička vrijednost. Sportaši u tenisu i u nogometu, primjera radi, bez medalja sa EP, SP i OI., bogatiji su od sportskog saveza za koji nastupaju jer njihovi prihodi ovise o tržištu koje ih financira, a većina ostalih sportova bez proračunske potpore nije u stanju kupiti ni rekvizite kojima se bave a ne i otputovati na natjecanje. Država se nije dužna zahvaljivati sportašima nego sportaši državi koja ih je financirala iz proračuna, ali i respektirati činjenicu da vrhunski sportaši žrtvuju svoje zdravlje za aplauze i za trenutke slave, a njihovo „zdravlje“ ne smije biti ovisno o popularnosti nego o sustavu zdravstvene zaštite koju zaslužuju i nakon aktivnog bavljenja ako želimo prema sportašima biti pošteni. Toga u nas nema jer su svi zakoni lex specijalis.
 
U sportu dominira voluntarizam uz brojne nedefinirane pojmove ugrađene u legislativu i u Zakon o sportu što je svojevrsna anarhija koja se nije odnosila na pitanja sporta nego odnosa nastalih potrebom ad hoc rješavanja bez stručnog i jasnog definiranja. U tom smislu dominira pojam amaterskog i profesionalnog sporta, a posljedično krivo označenih sportova: vrhunskog, rekreacijskog, školskog i sveučilišnog  sporta. Takvi sportovi ne postoje! Postoji samo sport u školama i na sveučilištima. Spomenute sportove valjalo bi da ostanu u nadležnosti Ministarstva znanosti i obrazovanja kao nadgradnja obvezne nastave. 
 
Nitko nije u stanju navesti ni jedan sport kojeg bi označio vrhunskim ili profesionalnim. Sportaš može biti profesionalac u sportu, a nije nužno da bude vrhunski, a mnogi vrhunski sportaši nisu čak ni profesionalci ako nemaju ugovor temeljem kojeg su plaćeni za svoje bavljenje, za svoja sportska ostvarenja.
 
Samo sportaš može biti vrhunski ili samo sportaš može biti profesionalac, a ne sport! Atributi: vrhunski,  profesionalni i amaterski može se isključivo vezati za subjekt, za osobu koja plaća članarinu klubu kojem pripada je amater, a ako ima ugovor s klubom ili institucijom je, bolje ili slabije plaćen, profesionalac u izabranom sportu. Uz tu, prividno beznačajnu konvenciju (vrhunski sport, profesionalni sport, amaterski sport i....), stvaraju se nesporazumi, a osobito kad se ostvareni ciljevi darom prirode  pripisuju zasluzi sportskog saveza i države, a za neostvarene ciljeve se optužuje država koja, navodno, nema razumijevanja za vrhunski, zar sport? 1
 
Nema smisla darove prirode (prirodne ciljeve)  proglasiti društvenim ciljem.
Vrhunski se sportaši rađaju. Kao što priroda u poljodjelstvu daje godine sa boljim ili lošijim prinosima tako i u sportu daje (sportaše rođenjem)), da kažemo, vrijedan i manje vrijedan biološki materijal, kojeg zovemo zdravljem, primjereno prilagođavanju naporima treninga i natjecanja. Nitko nije u stanju, kolikogod ulagao u kajakaški sport ostvariti rezultate pok. Matije Ljubeka, niti će netko ponoviti rezultate Janice i Ivice i fenomen obitelji Kostelić što je ravan pretpostavci da Eskimi igraju vaterpolo, kako je jednom izjavio Ivica.
 
Poštovani i uvaženi koje sam naslovio Otvorenim pismom,
Naveo sam samo dio pitanja koja se isključivo mogu povjeriti osobi dokazanih znanja i vrijednosti za redefiniranje brojnih pojmova i napustiti populizam ostvaren sportskim rezultatima; oni ne mogu biti kvalifikacija za obnašanje dužnosti u upravi za sport.  Državna uprava je dužna svojim službama reafirmirati brojne  stavove o sportu i o zdravlju umjesto što se propagatori sporta služe krivo definiranim pojmovima ili plaše građane bolestima civilizacije nudeći jedan jedini lijek za sve „bolesti“. Sportom se mogu baviti samo zdrave osobe za izabrani sport i uživati u aktivnosti, a ne liječiti se strahom propagatora. Mnogi su trčeći za zdravljem bili sporiji od infarkta. Sve su to nužna pitanja buduće Državne uprave za sport koja je će biti korisna ako uz vrhunske sportaše bude  brinula o mladeži i građanima koji su osuđeni buljiti u ekrane svojih uređaja i shvatiti da je sport sredstvo koje se nudi slabima da ojačaju, ali ne i bolesnima da ozdrave i debelima da trčanjem skidaju kilograme. 
 
Vrijednosni sudovi suvremenog sporta definitivno ne korespondiraju s javno proklamiranim stavovima o sportu kao čimbeniku poštenja, dostojanstva, skladnog razvoja tijela, zdravstvenog napretka i svekolike sreće što ga generira mladost njegovih protagonista. U sportu se, naime,  uporno i redovito, provodi doping kontrola, otkrivaju se financijske malverzacije, a sveprisutna je  i korumpiranost, sudaca, sportaša, pa čak i članova međunarodnih asocijacija. Hrvatski sport nije imun od toga i nije socijalna oaza nego dijeli sudbinu društa namjerom da ga učini, ako ne boljim onda svakako korisnijim. Nužno je shvatiti da u sportu umjesto doktrine postoje brojni ciljevi i zadaće kao talog naplavina iz vremena rezolucija, deklaracija i drugih, na voluntarizmu, ustanovljenih pojava što su nicale politikom ili voljom moćnih pojedinaca u njoj. Svaka sportska veličina je osobnost što ju imaju aktualni sportaši.  Iza njih je plejada svojevremeno uspješnih među kojima ne znamo ni broja onih koji su, kako je jednom Pero Skansi slikovito rekao, izgorjeli kao upaljene šibice.
 
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Godinama nitko nije u stanju napraviti razdjelnicu između amatera i profesionalca u sportu što je vrlo jednostavno riješiti odnosom članarine i ugovora u svakom od sportskih saveza ili institucije s kojom sportaš ima ugovor temeljem kojeg plaća porez ili je, do ugovornog limita, oslobođen plaćanja poreza.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
 
P.S.
Sport je u Hrvatskoj, što je bilo za očekivati  u tranzicijskoj nedoumici, promijenio nazivlje i zadržao sve iz socijalističke Jugoslavije. Društvene su potrebe postale javne. Sportaši s medaljama nisu više zaslužni sportaši već kategorizirani i umirovljeni kao izvrsnici, a sport je postao djelatnost posebnog državnog interesa koji nigdje nije prepoznat osim na papiru. Sport se nudi kao aspirin koji se za sve koristi kako bi se „bolest“ lakše podnosila, ali ne i izliječila. Valjalo bi sve to redefinirati, a postojeći zakon prilagoditi društvenom smislu i odnosima koji će služiti njegovoj dragovoljnosti, a ne politici.
 
Željko Mataja, 25. listopada 2016.