Klub u kojem je čudno ako nemaš brata u momčadi. Možda nisu najbolji u prvoligaškom društvu, ali su svakako najzanimljiviji – piše Zlatko Karlo, novinar SN
 
Večernji trening u dvorani "Mihajla Prezelja - Mitile" uz OŠ Dubovac, sagrađenoj nakon požara, gdje odbojkaši Karlovca imaju ekskluzivni termin od 20.30. Prvoligaši su, i to jedni od rijetkih koji nisu p(rop)adali u niži rang. U dvorani s još blještećim novim parketom podižu se bočni zastori i od tri terena nastaje jedan veliki.
 
No, razlog večernjem posjetu nije nova dvorana (iako je lijepa i funkcionalna), nije niti dobar klupski rezultat (jer su posljednji, osmi u Superligi bez boda), već začuđujuća činjenica da je od 12 igrača njih čak osam u rodbinskim odnosima. Točnije, u Karlovcu igraju četiri para braće! Podatak je nevjerojatan i do sada nezabilježen u našem sportu. Bilo je braće koja su igrala zajedno u klubu, kako ne, čak i po dva para braće, ali tri ili, kao u ovom slučaju, četiri para, e to je možda i za Guinnessa. Osam od dvanaest igrača!
 
Neki su krenuli stopama očeva
 
S tim u mislima krenusmo u Karlovac na razgovor s tom braćom, kojima cijela priča zapravo - i nije baš zanimljiva. Jednostavno pitaju: “Što je tu čudno?” I zapravo, kada se čovjek malo zamisli, iz njihove perspektive to doista i nije ništa čudno, njima je to najnormalnija stvar. Kao i njihovu treneru i dojučerašnjem suigraču Domagoju Perušiću, studentu KIF-a, koji je zbog loma šake prestao s aktivnim igranjem.
 
- Ma vjerujem ja vama da je to neobično, bilo bi i meni da se radi o nekom drugom, ali dečke znam odavno i to je nama ovdje nešto sasvim normalno. Igrao sam s njima, prijatelji smo, družimo se - kaže trener, student druge godine.
 
Priličan je “zicer” da će netko od braće biti i kapetan. Dino Jakšić izgleda najozbiljnije, iako nije najstariji u klubu. Uz odbojku, studira strojarstvo u Zagrebu.
 
- Već 13 godina igram odbojku, prije sam igrao nogomet i tenis, ali smo brat Domagoj i ja otišli u odbojku. Zapravo nas je tata usmjerio jer je on nekada igrao, i to s tatom braće Gojak.
 
Domagoj je ‘97. godište, studira KIF u Zagrebu i stanuje u studentskom domu, dok stariji brat Dino svakodnevno putuje vlakom na relaciji Zagreb - Karlovac.
 
Braća Gojak su blizanci, ‘97. godište, ali ne jednojajčani, tako da ih nije teško raspoznati, no odmah se primijeti da je niži Bruno nešto stariji.
 
- Dvije minute - ne bez ponosa kaže, dok se “mlađi” Karlo samo smješka. I oni su počeli s tenisom, “ali se valjda treneri nisu dovoljno trudili oko nas”, pa su nastavili gdje je tata stao jer su ga kao klinci gledali kako igra. Doduše, nisu obdareni visinom (“Tata je viši od nas, povukli smo gene valjda na mamu.”), no, srećom ili nesrećom, to u ovoj momčadi i nije presudno jer su prosjekom vjerojatno najniži u ligi.
 
Nisu samo braća, ima i sestara
 
I kako to već biva kod blizanaca, žive zajedno, u Rijeci, gdje studiraju ekonomiju, a povremeno i treniraju s prvoligašima Rijeke jer u Karlovac dolaze samo krajem tjedna, tako da momčad zapravo odradi samo dva treninga u kompletnom sastavu. Gojaci i Jakšići su starosjedioci, ostala su braća došla kasnije. Recimo, Mateo (‘98) i Ivan (‘99) Arabadžić, koji su prije pet godina iz rukometa došli u odbojku.
 
- Iz kluba su došli u školu pokazati odbojku, svidjelo mi se i ostao sam pa sam povukao i brata - kaže Mateo, koji ide u peti razred medicinske škole, a mlađi brat Ivan u treći tehničke škole.
 
I za kraj, braća Knežević - Luka (‘96), student druge godine na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, i godinu dana mlađi Karlo, učenik petog razreda medicinske škole, zajedno s Mateom Arabadžićem. Luka je šest godina trenirao rukomet, i to zajedno s Filipom Jakšićem, ali on se prije Luke prebacio u odbojku.
 
Teško je zapravo povezati sve te njihove veze, a kada su nam još pokazali dvije mlade odbojkašice Karlovca koje su prije njih okončale trening, Nevu i Martu, njihove sestre, digli smo ruke... U svakom slučaju, zanimljiva braća u Karlovcu. Barem nama, ako već ne njima.
 
PRENOSIMO Sportske novosti PIŠE Zlatko Karlo FOTO Robert Fajt/Cropix