Ivica je odskijao posljednju utrku u karijeri. Nije, odskijao je posljednju u Svjetskom kupu. Možda je ipak bila posljednja uopće. Možda i nije. A možda ipak je... Takav je bio petak, 13. siječnja 2017. Datum koji bismo trebali upisati uz “posljednja utrka Ivice Kostelića” – piše Renata Beluhan, SN
 
Da ili ne? Nekako je to ostalo visjeti u zraku pa je logično bilo izravno postaviti pitanje onome tko je otišao ili možda ipak nije - Ivici Kosteliću.
 
Je li kombinacija u Wengenu, 22. mjesto bio vaš oproštaj od natjecateljskog skijanja? 
- Ne znam jesam li se oprostio, svi me to pitaju...
 
Logično jer ste navodno izjavili da je ovo bila vaša posljednja utrka u Svjetskom kupu?
- Kad sam išao na start kombinacije, razgovarao sam s Bernhardom Russijem i pitao ga kako je izgledala njegova posljednja utrka, a on mi je odgovorio “ja se nikad nisam želio oprostiti”. Pogledao sam ga i rekao, “ja se isto tako osjećam”.
 
Jasno je to svima koji ga poznaju, skijanje je toliko u njemu da je zapravo nemoguće odijeliti gdje prestaje Ivica, a počinje skijanje. I obrnuto. I zato nas uopće nije iznenadilo što nam na naše pitanje nije dao decidiran odgovor, nego je prepričao razgovor sa žičare s bivšim velikim švicarskim skijašem, olimpijskim pobjednikom i svjetskim prvakom u spustu.
 
Zato smo pitali ponovo - je li kombinacija u Wengenu bila vaša posljednja utrka na najvišoj razini?
- To nećete čuti od mene.
 
SKIJAM NA SLJEMENU
 
Oproštaj od natjecateljskog skijanja nije, to smo u međuvremenu već saznali. Navodno idući tjedan planirate skijati dva FIS slaloma na Sljemenu?
- Da, to ću sigurno skijati.
 
Možemo li onda reći da ste u Wengenu imali posljednji nastup u Svjetskom kupu?
- To je moguće jer do kraja sezone više nama kombinacija u Svjetskom kupu, a mi, na žalost, imamo pravo na samo jednog skijaša u slalomu i normalno je da to mjesto zauzima naš najbolji slalomaš, a to su u ovom trenutku Istok Rodeš i Matej Vidović.
 
Ako bude posljednja utrka, ostat će vam zadovoljstvo da ste se oprostili s bodovima (22. mjesto).
- Ja sam zadovoljan utrkom, posebno sa spustom. Bila mi je to jedna od najboljih spustaških vožnji u posljednje vrijeme i stvarno sam bio zadovoljan.
 
Bodovi su bili bitni i zbog startnih brojeva u eventualnim budućim kombinacijama. S obzirom na to da znamo koliko vam se teško oprostiti od skijanja postoji li mogućnost da se, recimo, i iduće sezone pojavite u Svjetskom kupu?
- To ne... odnosno daleko je to, ali eventualno otvara neku opciju za nastup na SP-u u St. Moritzu.
 
Prvenstvo je na rasporedu u veljači, a upravo u St. Moritzu su Kostelići prije punih 14 godina ispričali jednu od svojih čudesnih priča - brat i sestra su postali svjetski prvaci u slalomu.
 
Čuli smo da ste u četvrtak rekli da sigurno nećete na SP, a u petak da biste išli.
- Nisam rekao decidirano ni da ću ići ni da neću. Razmišljam, zanima me to... Može lako biti da neću nastupiti, ali ovaj rezultat u kombinaciji u Wengenu mi daje za pravo da ne otklanjam tu mogućnost da možda nastupim.
 
Kad ćete odlučiti?
- Ne znam, moram razgovarati s tatom.
 
Vratio se sam na jučerašnju kombinaciju koja je održana s “obrnutim” rasporedom, prvo slalom pa spust, što je išlo Ivici u prilog.
- Da, apsolutno. Rezultat je pozitivan jer smo imali sreću da se slalom skija prvi, to mi je omogućilo da u svojoj jačoj disciplini imam dobar startni broj. I taj snijeg koji je padao... Da je prvo bio spust, teško bih mogao biti među 30, a onda bi to značilo da u slalomu imam loš broj...
 
ČETRNAEST JE PUNO
 
Koliko mu je bila važna ova utrka, najbolje potvrđuje priča o koljenu. Koljenu koje je puno toga odredilo u njegovoj karijeri pa određuje i kad će stati...
- Bilo mi je jako važno osvojiti bodove i skijao sam pod najjačom dozom lijekova u karijeri. 
 
Zašto?
. Zato što sam žalio voziti kao čovjek kad sam već došao ovdje. Nije baš da me veseli da moram skijati pod takvim dozama lijekova, ali nemam alternativu u ovom trenutku. Ili je tako ili ništa.
 
I dalje ostajete kod toga da još jedna operacija nije opcija, koliko god vam je teško stati?
- Kad samo posljednji put operiran, obećao sam samom sebi da više neću ići. Jednom mora biti kraj toga. Četrnaest operacija je puno, a nije to neki jednostavni zahvat, iza nje slijedi i ozbiljna rehabilitacija...
 
Ni zbog mogućeg nastupa na Zimskim olimpijskim igrama u Koreji iduće godine, to je bio nekakav cilj do kojeg ste otac i vi željeli ustrajati?
- Fora je u tome da sam ja razmišljao o tom nastupu u okviru medalja. Mislim... ako ne mogu doći tamo u poziciji barem potencijalnog kandidata za medalju, onda me to ne zanima.
 
Janica se oprostila sa samo 24 godine, znamo koliko ste bliski i koliko ste cijelu karijeru utjecali jedan na drugo. Jeste li s njom razgovarali o odlasku?
- Njezin je stav logično “to sam moraš odlučiti”, a naravno da mi je svratila pozornost da život postoji i poslije skijanja, da ima puno stvari u kojima se može uživati.
 
Sam je na neki način zaključio razgovor...
- Da sam odlučio otići i prije 4-5 godina opet bih bio jednako zadovoljan, niš’ mi ne bi falilo.
 
Ne bi, nakon što je podigao veliki Globus, imao je sve. Ali njegovo pogonsko gorivo nisu nikad nisu bili trofeji ni medalje ni pobjede. Oni su bili samo nagrada za - njegovu ljubav.
 
 PRENOSIMO Sportske novosti PIŠE Renata Beluhan FOTO Damir Krajač/Cropix