Kad se pojavila vijest da je Dario Šimić postao savjetnik predsjednika Palerma Maurizija Zamparinija za sportsku politiku, prvo smo se pitali kako to da se vratio u nogomet kraj svih poslova kojih se primio i dobro ih vodi pa je postao priznat i cijenjen i kao poduzetnik – piše Dražen Antolić, novinar SN
 
Šimić je željan novih izazova, učenja i napredovanja...
- To je jednostavno zov nogometa. On je inače u svima nama koji smo u njemu živjeli, jako ga se teško riješiti. Upravo sam zbog nogometa pristao promijeniti svoj način života. Stvarno nije lako s obzirom na to da imam četvero djece, da mi je obitelj u Zagrebu. Na tim je pozicijama uvijek nestabilno, ne znamo što će biti za dva-tri mjeseca, zato nije dolazilo u obzir seljenje obitelji. U početku mi je bilo jako teško, kad je došla ta prilika, jednostavno sam bio šokiran, nisam mogao ni razmišljati o tome. Ali kad su se emocije malo slegle, zaključio sam da s tog posla mogu doći u Zagrebu kad god je potrebno, a i tehnologija ti olakšava cijelu priču.
 
Šimić je devet godina igrao u Serie A, za Inter i Milan, prvi je od Hrvata proslavio 100. nastup za reprezentaciju, brončani je s Mundiala 1998. u Francuskoj. I, eto; strast za nogometom opet ga je povukla...
- Tako je. I želja da napredujem. Iako sam se bavio drugim stvarima, uvijek sam bio dio nogometa. Nikad nisam otišao. Ali na ovoj razini dobivam priliku biti dio svjetskog nogometa, što talijanska liga jest. Biti uz teren, pratiti igrače, razgovarati s drugim ljudima o novitetima i namjerama, a to nigdje ne možeš napraviti ako nisi u žarištu. Ta te situacija tjera da ideš naprijed, da nekoliko sati dnevno razgovaraš s ljudima, direktorima, trenerima, sve kako bi pomogao Palermu. Na taj se način i ja razvijam, to je moj doktorat. Privukla me karizma predsjednika Zamparinija, to je čovjek koji je jako puno dao nogometu. Svi smo mi više-manje živjeli od nogometa, ali on je novac koji je zaradio trošio u taj sport. Bio je deset godina predsjednik Venezije, uveo ju je iz C lige u prvu, a potom je isto to napravio s Palermom. Uložio je ogroman kapital i svoj život. Biti blizu tako karizmatičnog čovjeka, koji je imao toliko trenera i sportskih direktora, samo ga slušati, mislim da će mi to puno značiti u životu.
 
Uskočili ste u teškoj situaciji...
- Kad smo došli trener Eugenio Corini i ja, imali smo šest bodova i bili posljednji na tablici. To je velik izazov.
 
Predsjednik vas je osobno zvao?
- Je, upoznao sam ga na pripremama. Razgovarali smo dosta o nogometu, on me pamtio kao igrača, razmijenili smo neke ideje, a budući da je u jednom času ostao bez sportskog direktora, ponudio mi je da budem njegov savjetnik za kompletnu sportsku politiku - ističe Dario, koji je praktički drugi čovjek kluba i kako god ova priča završila, steći će neprocjenjivo iskustvo.
 
Kazao je da mu je to doktorat, znači li to da u prikrajku mozga ima ambiciju postati trener?
- Ne. Naučio sam da nikad ne mogu ni za što reći nikad, ali nekako sam od početka karijere više išao u menadžment. Ni sada me ne privlači mjesto trenera, otišao bih u drugom smjeru i izgubio identitet. Prošao sam puno toga u menadžerskom dijelu, kroz nogometni sindikat, svoje firme, i to mi puno olakšava ovaj posao. Kad si trener, to je nešto sasvim drugo. Gledam Corinija i njegov team, oni su doslovno 16 sati dnevno vezani uz momčad. Od toga samo dva sata traje trening, a ostalo vrijeme rade analize, pripremaju treninge... Nisam siguran da bih to mogao raditi. Oduvijek mi je bila želja biti blizu nekog kluba, pomagati i treneru i igračima da se razvijaju, to je bio moj san.
 
Dakle, sportski direktor ili direktor?
- Nešto tako, nisam bio opterećen funkcijama. Klupski me nogomet više privlačio nego savez i to je za mene velika škola.
 
Palermo? Dosta je u njemu igrača koji su bili u HNL-u, i Hrvata i Makedonaca.
- Prije svega Palermo je sjajan grad, ljudi su na Siciliji krasni, vrijeme ugodno, kad je u Zagrebu bilo -2, tamo je temperatura stizala do 20 stupnjeva. Sicilija ima pet milijuna stanovnika i vjerujem da možemo kroz školu iznjedriti kvalitetne lokalne igrače. Klub je dosta godina igrao zapaženu ulogu u prvenstvu. No u proteklu se sezonu-dvije bori za ostanak. Radimo na tome da maknemo uzrok tome, da budemo bolji. Palermo je rotirao mnogo trenera. Volio bih, dok sam tamo, da imamo stabilnost, da ipak s Corinijem budemo što duže, da zajedno radimo. Jako je puno igrača s naših prostora. To je normalno, pogotovo su cijenjeni hrvatski igrači. Liga nam se poboljšala, tako da je lakše iz HNL-a doći u Serie A, razlika se smanjila.
 
Nije isključeno da bude još Hrvata u Palermu?
- Nije. Hrvatska ima odličnih nogometaša. U posljednje se vrijeme dosta pisalo o Jakovu Filipoviću iz Intera, kao što je rekao predsjednik Branko Laljak, veza Intera i Palerma uvijek je dobro funkcionirala. Evo, pokazalo se na primjerima Nestorovskog i Posavca. Upravo je Nestorovski najveće iznenađenje, u iznimno teškoj situaciji dao je sedam golova i pokazao svu raskoš talenta. A tek bih istaknuo Posavca; kad momčadi ne ide dobro, tako braniti s 20 godina je iznad svih očekivanja. Što se Filipovića tiče, on nam je baš zanimljiv, sad je samo pitanje hoće li se pogoditi trenutak. Palermo prati puno igrača. Osobno, volio bih ga vidjeti u Palermu.
 
Rekli ste da se naša liga poboljšala, peta je godina da ste s Marijom Jurićemzapočeli s HUNS-om.
- Je, bili smo svjedoci kad se igrala Liga 16 i gotovo da nije bilo kluba bez problema, osim dva-tri. Nakon toga smanjio se broj prvoligaša, što je utjecalo na kvalitetu. Pa su se dogodile investicije u Rijeku, Osijek... Liga 10 pun je pogodak.
 
Sad imate manje posla u sindikatu?
- Apsolutno. Još postoje stvari koje se trebaju odraditi. Kao naprimjer to da su igrači samostalni djelatnici, bojimo se da neki klub ne bi otišao u bankrot, da nogometaši ne bi ostali bez ičega. Mario Jurić, koji je operativniji u tome, predložio je da se zajedno s HNS-om osnuje neki fond, tako bi u slučaju katastrofe igrači mogli prebroditi tešku situaciju.
 
Puno se toga podiglo na višu razinu, pa ste tako organizirali i školovanje igrača u Danskoj...
- Nažalost, ne mogu si svi osigurati egzistenciju samo nogometnom karijerom, ukazujemo im na to da se treba obrazovati. Već ih ima jako puno koji su to prihvatili kako bi bili konkurentni na tržištu rada.
 
Šimić je, zapravo, drugačiji od prosječnog hrvatskog reprezentativca. Čim je odbacio loptu i kopačke, punom se parom probio u poslovni svijet, i to, za razliku od mnogih, zapaženo i uspješno. Iako sam priznaje:
- Nije to lako. Za karijeru poslije karijere treba iskustva. Mi smo školu jako skupo platili, puno smo griješili. I ja i brat Josip. No, hvala Bogu, sve su firme stabilne. Svi misle da je, kad ima ljudi u lokalu, to sve bajno i krasno. Borimo se polako, dan za danom. Ni u sportu ni u poslu bez pravih ljudi oko sebe ne možeš naprijed. Zato sam gledao složiti kvalitetan team. Zasad mi to dosta dobro ide. Imamo dvije proizvodnje, Vivas kavu i Aquavivu. Firme funkcioniraju. Meni je bilo bitno da se tako organiziram kako bih se opet posvetio nogometu. Kad sam ih stavio na noge, već sam se posljednju godinu polako počeo vraćati nogometu, da bi se sada poklopio Palermo. Sada razmišljam samo o njemu. Sav mi je fokus na tome, a za sve te poslove znam da su u sigurnim rukama.
 
HNS JE IZGUBIO POVJERENJE 
 
Tako i Sindikat nogometaša kojem ste predsjednik?
- To je uhodana priča na čelu s Marijom Jurićem, na kojeg sam jako ponosan. On će jednoga dana biti jako važan za hrvatski nogomet, s takvim će se ljudima napredovati.
 
Vidite ga u HNS-u?
- Ni on ni ja nismo opterećeni pozicijama, pa ni HNS-om, moj je moto da se treba koncentrirati i odraditi najbolje ono što sad trenutačno činiš. I dovesti se u poziciju da te netko pozove. Ne mislim se nikome nametati niti gurati; rad treba biti najveće pozivnica. O HNS-u sam proteklih godina dosta rekao. Izgubili su povjerenje ljudi i to je najveći problem. Napravili su i puno dobrih stvari, ali to padne u drugi plan jer im malo tko više vjeruje. Počelo je kad su trojica ljudi uhićena zbog mita i korupcije, među njima i dopredsjednik, povezano s tadašnjim čelnikom Hajduka Malešom. Vidjet ćemo kako će se to odvijati, svi govore o ovom Zakonu o sportu...
 
Zašto više stranaca?
- Gledajte, ova Skupština HNS-a izgubila je povjerenje ljudi. Klubovi trebaju biti centar razvoja hrvatskog nogometa. Jasno da svi spominju infrastrukturu, koja je rak-rana, a i ne mogu klubovi živjeti isključivo od prodaje igrača. No prvoligaši trebaju imati najveći utjecaj u Skupštini HNS-a i na tom bi tragu taj Zakon mogao biti dobar, oni bi birali predsjednika HNS-a. Savez će u budućnosti morati više pomagati klubovima, kako bi se igrači razvijali. Sada previše živi sam za sebe, nije logično da cijeli budžet sam pojede. To je moja želja. Nešto će se morati mijenjati da bi svi bili zadovoljni jer su podjele goleme. Žao mi je jer se napravilo dobrih stvari, Hrvatska je stalno na velikim natjecanjima, Prva HNL stabilnija je nego što je bila, nadam se da će se i to riješiti pa da možemo dalje razgovarati o razvoju, kako napraviti stadione i sve ostalo što treba.
 
Zastao je pa inzistirao da doda:
- Nejasna mi je odluka da se proširi broj dopuštenih stranaca na osam u jednoj ekipi; hrvatski bi igrači mogli patiti. Jer u drugim državama igrači sazrijevaju s 23-24 godine i onda s 25 dolaze u Hrvatsku jači nego što su neki naši 18-godišnjaci. U tom bi slučaju 2. HNL trebala biti razvojna, a tamo je također dosta starijih. Svugdje u svijetu klubovi imaju velike prihode od televizije, znam da nismo Engleska ili Španjolska, ali jednoga bih dana volio vidjeti da naši imaju 30 posto proračuna od televizije. Barem manji klubovi.
 
Je li toliko teško sportašu koji je imao odlične ugovore živjeti kad prestane igrati, a da ne bankrotira. Eto, Robert Prosinečki kaže “što god sam radio, ništa nisam zaradio, osim u nogometu”, čitamo da Davor Šuker posuđuje novac pa ima zabilježbu na stan jer nije vratio... Mnogima teku med i mlijeko, a onda se suoče s kalvarijom. O tome se u javnosti malo zna.
- Frapantan je podatak da 75 posto igrača NBA lige bankrotira unutar pet godina nakon kraja karijere, a oni su zaradili ozbiljniji novac od mnogih naših sportaša. Mi igrači nismo obrazovani kako kvalitetno upravljati svojim novcem. Kroz karijeru se troši, tu je i obitelji, a mnogi, vučeni srcem, naprave krive poteze. Veća je vjerojatnost da ćeš nakon što se prestaneš aktivno baviti sportom donijeti krive poslovne odluke nego dobre. Igračima uvijek savjetujemo da ih ne svrbi novac, da ga možda ulože u prave nekretnine. Jer nismo učeni da se u poslovnom svijetu borimo protiv ljudi koji su tamo postigli ono što smo mi postigli u nogometu. I tako, dva-tri loša poteza i dođeš u nezgodnu situaciju. Nije to nikakva sramota, ljudi se dižu i padaju, to je realnost. Oko nas se kreću pojedinci koji imaju puno vremena pa ti daju savjete gdje bi bilo dobro uložiti. Dobro je u Belgiji, gdje nogometašima dio novca obvezno stoji u banci i mogu ga podignuti tek nakon 35. godine. Jer kad mlad imaš lovu u ruci, ako iza sebe nemaš stabilnu obitelj, to se vrlo brzo potroši. Ljudima koji primaju normalne plaće to je nezamislivo, ali teško je i njima suditi jer nisu bili u takvoj situaciju. Neki su na lotu dobivali milijune pa im unutar dvije godine nije ostalo ništa.
 
NEMA PREKO NOĆI 
 
Jeste li vi imali savjetnike?
- Iskreno, kakve sam ja isto gluposti radio, ne mogu vjerovati sada kada gledam iz ove perspektive. A slovio sam za jednog od odgovornijih među dečkima. Kad prvi put zaradiš veći novac, osjećaš se moćno, misliš da si Bill Gates, da si najljepši, najbolji, i to te zavede i navede na krivi put. Loše mi je samo kad pomislim što sam sve napravio.
 
Pa dajte nam jedan primjer.
- Kad sam zaradio prvi veći novac u Interu, upravo ti ljudi kojih ima dosta oko nas i koji imaju jako puno vremena pa ti daju savjete brzo su se umiješali. Jedna mi je žena rekla “od tebe ću napraviti milijunaša, uložit ćemo novac u američku burzu, ona sada ide sjajno”. Odgovorio sam “ja već jesam milijunaš, ali može, samo nemoj da bude suprotno”. I što se dogodilo? Avioni su u New Yorku srušili Blizance i burza se strovalila 90 posto. Da nisam dalje nastavio igrati i zarađivati, zbilo bi se upravo ono što sam rekao - suprotno od milijunaša. Eto, to je moj primjer, u roku od dva dana otišlo mi je sve, na burzi sam izgubio 90 posto svojeg novca. Slažem se s Prosinečkim, mi smo zaradili na nogometu i to treba poštivati. Zato govorim igračima da ne padaju na slatkorječiva obećanja.
 
Brat Josip pun je entuzijazma, ideje, kreacije za ugostiteljstvo...
- Srce i dušu dao je u to. Njegova je velika osobina da kad se nečemu posveti, samo to radi. Ovog je časa u barovima, ne zanima ga niti nogomet niti išta drugo. Zajedno s nama napravio je jako puno, ali svjestan je da uvijek mora napredovati. Daj Bože da je takvih ljudi u Hrvatskoj što više, da svi idemo zajedno naprijed i da stvaramo. Uvijek mlađim kolegama vrlo rado damo dobar savjet da ne griješe u onome što smo i mi prošli. Nema 
lako i nema preko noći.
 
Jednostavnije je voditi HNS nego tvrtku?
- Ništa nije lako; sve je teško. Vidim to dobro u Palermu. HNS je napravio dobrih stvari, kao i Dinamo. Međutim, previše se i predugo govori o nekim ljudima. Mi bismo nogometaši htjeli da se govori o napretku nogometa, a ne stalno o pojedincima. Na kraju će vjerojatno politika morati odlučiti je li nešto dobro ili nije.
 
Sa Šukerom ste godinama igrali, razgovarate li o HNS-u?
- Bio sam s njim nekoliko puta, raspravljali smo o problematici u Sindikatu, uvijek nas je pristojno saslušao, neke je stvari napravio, neke nije. Nismo previše razgovarali o HNS-u. Budući da sam mlađi, on mi je bio jedan od idola kao igrač Dinama i kasnije reprezentacije, da bih nakon toga dobio šansu igrati s njim. Žao mi je što se u posljednje vrijeme oko njega. 
 
PRENOSIMO Sportske novosti PIŠE Dražen Antolić FOTO Damir Krajač/Cropix