Budimo ponosni na to jer povijest naše rukometne vrste nisu samo zlatna Balićeva era ili Atlanta. U povijesti je bilo i 13. mjesta na SP-u 1997. i posljednjeg mjesta u Europi i neodlaska na OI u Sydney. A imali smo i tada i velike igrače i velike trenere na klupi – piše Mladen Miletić, novinar VL
 
Prilika za finale u Bercyju, najveću pozornicu i reprizu zagrebačkog finala s Francuzima bila je zaista velika i hrvatski su reprezentativci unijeli u to strašno puno emocija, snage, želje, motiviranosti i požrtvovnosti, borbe jedan za drugoga da to ostvare i razvesele zemlju koja kao da je jučer sva bila u toj rukometnoj lopti koja nas je godinama toliko veselila, i još nas veseli. Sada nam ostaje utakmica za broncu protiv Slovenaca (subota, 20.45 sati).
 
Nisu uspjeli. Bit će prilike sljedeće godine kad smo domaćini Europskog prvenstva, bit će naša reprezentacija bogatija za iskustvo više. Imamo li se pravo nadati da imamo snage za broncu? Možemo li se nadati da ćemo u Hrvatskoj napraviti korak više? Možemo vjerovati. Jamstva nema. Ali kako bi rekao izbornik Babić – to je sport. I u njemu, zaista, nema jamstva.
 
Šesti put zaredom
 
Jedna stvar svakako postaje frustrirajuća. Hrvatska šesti put zaredom nije uspjela dobiti polufinalnu utakmicu. Šesti put zaredom stali smo na korak do najveće pozornice, a na dva od zlata koje nismo vidjeli od 2004. Međutim, plasman među četiri velika je stvar i to se ne smije podcjenjivati ni omalovažavati.
 
Naravno da se i za mnoge od tih poraza mogu naći i opravdanja. Ipak... Može li šest poraza u istoj fazi natjecanja biti slučajnost? Počelo je u Beogradu. Bili smo gosti krvavog pira i svjedoci sramote EHF-a jer je u finale progurao reprezentaciju koja ni prije ni poslije nije dospjela tamo.
 
U divljanju je veća bila šansa da netko od igrača izgubi oko, što se umalo i dogodilo domaćem Šešumu, nego da Hrvatska dobije utakmicu. U Londonu iste godine Francuska je bila na vrhuncu snage i silno napaljena na Golužinu ekipu koja je do tada igrala savršeno. Bila je to možda i najmoćnija Francuska u povijesti.
 
Nastavilo se na SP-u u Španjolskoj, polufinale je reprezentacija dočekala potpuno iscrpljena nakon trijumfa nad Francuzima, Duvnjaka je shrvala temperatura, a Danska je kao jedna od najvećih reprezentacija u povijesti bila u naletu. Isti nas je suparnik izbacio i u polufinalu EP-a 2014.
 
Kao domaćin imao je i poguranac u leđa od njemačkog sudačkog para, pa odlična igra Golužinih izabranika u većem dijelu utakmice nažalost nije kapitalizirala finalom. Bilo je to i posljednje, četvrto Golužino polufinale te jedino nakon kojeg nije uspio doći do bronce. Palicu je zatim preuzeo Babić i donio odmah polufinale, ali i pao u njemu u Krakovu protiv Španjolske.
 
Realno, nismo bili blizu. Ni u jednom od spomenutih polufinala nismo bili blizu kao sada, u Parizu. Jer, izuzmemo li prvospomenutu Srbiju, sva smo polufinala gubili od reprezentacija koje su velesile svjetskog rukometa. Ovo smo izgubili od zemlje koja se prvi put našla u finalu nekog velikog natjecanja i nije velesila, što ne znači da možda baš sada to ne postaje jer riječje o reprezentaciji koja je ostvarila strašan napredak u zadnjih dvije-tri godine. Hrvatska joj je lani odnijela europsku broncu i put na Igre u Rio, sad je bilo očito suđena da ona slavi.
 
Zaslužili su sveti dres
 
Kad se prokrvari, pogine i ostavi duša na terenu, kao što su Duvnjak i ekipa to napravili u Parizu, onda je jako teško prigovarati i kritizirati na račun poteza izbornika i analizirati kvalitetu same igre. Također, teško je ulaziti i u procjenu vrijednosti samih igrača oko čega su ionako veliki prijepori u rukometnim krugovima.
 
Dok neki smatraju da su naši reprezentativci vrhunski i da bi uz neko iskusnije vođenje bili puno uvjerljiviji, drugi su mišljenja da se ova generacija ne može mjeriti s legendarnim “Portugalcima” iz 2003. No, oni i ne bi onda bili tako legendarni kad bi ih se moglo samo tako dostići.
 
Zar nisu i Nijemci u ono vrijeme bili na svakoj poziciji za klasu jači? Zar nisu i Španjolci 2005. imali veća imena nego što ih sada imaju? Kod zaključka donesenog nakon trijumfa nad Španjolskom i sada ostajemo: ti dečki dostojni su nositi sveti dres što su i dokazali ne samo plasmanom među četiri na svijetu, već i žarom koji su unijeli u borbu za domovinu.
 
Budimo ponosni na to jer povijest naše rukometne vrste nisu samo zlatna Balićeva era ili Atlanta. U povijesti je bilo i 13. mjesta na SP-u 1997. i posljednjeg mjesta u Europi i neodlaska na OI u Sydney. A imali smo i tada i velike igrače i velike trenere na klupi.
 
I zato možemo i sad nakon Norveške biti ponosni. Sama igra svakako može biti bolja, no na stručnom stožeru na čelu s Babićem je da do EP-a to dorade. I da izaberu najbolje od ovih igrača iz Francuske i onih koji su nam nedostajali.
 
 PRENOSIMO Večernji list PIŠE Mladen Miletić FOTO Goran Stanzl/Pixell