Mnogi od nas bi se morali složiti da je problem u nama. Volimo slaviti, pa makar to bilo za trenutaka kad sve nije gotovo. U svojoj samodopadnosti i silnoj želji za uspjehom ponese nas euforija i potom je pad, onaj tvrd, s visoka, težak i bolan – piše Andrija Kačić Karlin, novinar portala Dnevno.hr
 
Nakon antologijskog poraza rukometaša u utakmici za broncu protiv Slovenije sjećanja sama naviru…
 
Kada smo se tako kao gorljivi hrvatski navijači osjećali? Ta, nije nam ovo prvi puta!
 
Navlas isto je bilo kada je hrvatska nogometna vrsta u polufinalu svjetske smotre primila gol tridesetak sekundi nakon vodstva. Hrvatska je tada nepunu minutu bila u finalu svjetskog prvenstva. Grozan je bio osjećaj biti na tribinama i gledati kako su Hrvati ispustili ono što su tako grčevito i mukotrpno stekli.
 
A desetak godina kasnije na Europskom prvenstvu, u četvrtfinalnoj utakmici. Hrvatska je povela u predzadnjoj minuti produžetka protiv Turske golom Klasnića. I primila ga minutu kasnije poslije udarca Senturka s tri svoja igrača u kaznenom prostoru. Valja napomenuti da je poslije gola Klasnića neiskusan Bilić trčao po terenu sve do kaznenog prostora gdje su nogometaši slavili gol, skakao s njima i veselio se. On je već proslavio plasman u polufinale. Pokazalo s – prerano.
 
Evo, neki dan smo svjedočili također antologijskom porazu hrvatske teniske reprezentacije u finalu Davis kupa u Zagrebu. Hrvati su vodili s 2-0 u mečevima i 2-0 u setovima i sve potom ispustili. Kako, zašto, zbog čega?
 
Imaju li ovi slučajevi kakve poveznice?
 
S tim se mogu zabavljati antropolozi i sociolozi. Onako, novinarski, iskustveno, mnogi od nas bi se morali složiti da je problem u nama. Volimo slaviti, pa makar to bilo za trenutaka kad sve nije gotovo. U svojoj samodopadnosti i silnoj želji za uspjehom ponese nas euforija i potom je pad, onaj tvrd, s visoka, težak i bolan.
 
Nisam pristalica pomnih analiza i kritika što se dogodilo hrvatskim rukometašima u utakmici protiv Slovenije, napose u zadnjih dvadesetak minuta. Odgovor se nudi sam po sebi. Valja utakmicu pogledati još jednom. Osobno, čini mi se da su svi prerano počeli uživati u trijumfu. Kada je Babić iz protuudara zabio u 40. minuti gol za vodstvo od osam golova svi su pomislili da je gotovo. Kao i nogometaši 1998, 2008, tenisači nedavno…
 
Ne da je gotovo, nego da je prošlo već nekoliko sati od pobjede.
 
Neću bježati ni od svoje gluposti, i ja sam pomislio da je zaista gotovo. Takvi smo kakvi smo, takav sam kakav sam.
 
I u našem svakodnevnom, društvenom, poslovnom životu, ne samo u sportskom, patimo, teško patimo od sindroma preuranjenog slavlja. Kako se liječi pacijent, primjerice, od preuranjene ejakulacije tako bi se sve nas moralo liječiti od preuranjenog slavlja. Samo to trebamo priznati i biti ćemo napola puta do izlječenja”.
 
 PRENOSIMO portal Dnevno.hr www.dnevno.hr PIŠE Andrija Kačić Karlin FOTO Goran Stanzl/Pixell