Strategija razvitka hrvatskog sporta dugo se provlači kao tema i potreba njenog donošenja ali bez ijedne osobe kojoj bi se povjerila kompetencija što bi počivala na konceptu i na izboru mogućih suradnika.
 
Naime, kao i dosad, misli se da bi za prijedlog strategije bilo dovoljno angažirati činovnike, sportske djelatnike i općenito ljude na funkcijama koje trenutno obnašaju u sportu. Neki misle da je potrebno uključiti i osvajače medalja ili ljude uspješne u sportskim dometima jer njihovo ime pomaže onima koji nemaju dostignuće ali imaju funkcije. To što načelno nabrojani često pojma nemaju što sadrži pojam strategije nikad nije u raspravama bilo odlučujuće; o njoj, dakle o strategiji, doslovce mnogi trkeljaju kao o potrebi koja traje desetljećima bez pomaka.  
 
Hrvatskim sportom decenijama vladaju ljudi koji su se uzaludno školovali ili završavali škole i stjecali diplome u oblastima u kojima su svojim stručnim dometima bili marginalni, a u sportu emocionalno ili interesno prisutni. Uz nedorasle političare, slabe gospodarstvenike, i nekoliko časnih i hvalevrijednih pojedinaca, u sportu su se snašli inženjeri, pravnici, ekonomisti, psiholozi i malo, vrlo malo njih s fakultetom za fizičku kulturu (hajde da kažemo kineziologije). To bi bilo na tragu istine i na razini intelektualnog gigantizma koji bi se sučelio ili bi dao doprinos zavodima za profesionalnu orijentaciju, ali i fakultetu koji nije stekao autoritet povjerenjem u struku potrebnog teorijskog znanja. 
 
Do dana današnjeg hrvatski sport nije uspio definirati brojne pojmove, a među njima napraviti razdjelnicu amatera i profesionalca. Kako se onda u takvoj situaciji, da kažemo, pojmovne anarhije može očekivati bilo što od onoga što bismo zvali strateškim resursom.  Još uvijek se koriste pojmovi vrhunski, profesionalni, školski, sveučilišni, rekreacijski ili invalidski sport. Međutim kad upitate da vam netko navede bar jedan od nabrojanih sportova nitko nije u stanju navesti sport. Naravno, u pitanju su sportaši: amateri, studenti, učenici, invalidi, vrhunski ili profesionalni sportaši. Samo sportaš postoji kao amater, profesionalac, učenik, student ili invalid, a nikad sport. Nevjerojatno da nikad nikome to nije smetalo. U svim se dokumentima služimo krivo nazvanim pojmovima a jedino što je napušteno bio je pojam:  „masovni sport“. Sjeća li se netko još dugo korištene krilatice prema kojoj bi valjalo ulagati u masovni sport? Takav sport jednostavno ne postoji ili budi različite asocijacije, ali svi intuicijski znaju da to nije onda ulaganje u nogomet unatoč činjenici da je nogomet jedini masovni sport koji raspolaže s brojem klubova približan broju svih ostalih sportova. 
 
Sport je sve više na putu djelovanja neke klinike u kojoj avanturisti ostavljaju dojam stručnosti, a strukom frustrirani prigodu za socijalnu promociju. U našem sportu predugo traju ljudi bez vizije, ali s vrlo ispoljenim smislom za provizije od reklama, menadžerskih usluga i pranja novca.
 
Zanimljiva je u tom smislu sintagma naših bezmisaonih istomišljenika: "moramo se izboriti za veća sredstva i povlastice u sportu"!?
 
Nevjerojatan je taj smisao za borbu koji preskače svaki smisao za kreaciju i podršku koju bi sportom, kao javnim interesom, valjalo njegovati. I sama uporaba riječi više od svega govori o ljudima koji ih izgovaraju. Obratite pozornost na ono "ispoštovati", "iskreirati", "izanalizirati" i slične riječi ravne su onima "izj….", baš kao što riječi "odpoštovati", "odraditi" u primisli imaju "odj…" Ne želim više navoditi sve čime je sport obogaćen i navoditi sadržaje njegova intelektualnog i misaonog siromaštva u kojem solidno participiraju pisci naših medija. Lako je tako pisati o stvarima, pojavama i događanjima kad o njima pojma nemaš.
 
PIŠE Željko Mataja, sportski teoretičar i publicist, član HZSN