Još 1959. počeo sam vježbati jogu, a kada bih dubio na glavi govorili bi “vidi onu budalu” – piše Dražen Brajdić, novinar VL.
 
Na predstojećem “Karlovačko IV. Mastersu veterana” koji se 31. ožujka i 1. travnja održao u Zadru, najstariji sudionik bio je 80-godišnja hrvatska košarkaška legenda Giuseppe Giergia. Pino je igrao za veterane KK Zadar, koji su se ponovo okupili nakon niza godina, no i među njima on je bio daleko najstariji.
 
Kada netko kaže da s 80 godina igra šah ili bridž, to nije nešto što će vas oboriti s nogu, no ako s osam desetljeća na leđima igrate neki momčadski sport, e to je već za dubok naklon.
 
– Mislim da će moj prvi sljedeći suigrač biti 20 godina mlađi od mene, a pribojavam se da među nama jedino Pahlić još može ozbiljno potrčati. Ja i danas treniram 4-5 puta tjedno, dok me ozljede ne zaustave u svemu tome, a u karijeri sam imao samo jednu ozbiljnu ozljedu. No, sada sam u godinama kada mi svaki čas nešto može puknuti – našalio se Pino, kojeg smo zamolili da nam otkrije tajnu svoje vitalnosti.
 
Samo jedna ozljeda u karijeri
 
Je li u pitanju samo dobra genetika ili tu ima još nešto.
 
– Osim genetike tu je i puno volje i strpljenja da preventivno djelujem. Puno sam stvari prvi počeo raditi među sportašima u bivšoj državi pa sam tako i prvi počeo vježbati jogu i istezati se. Ja sam se istezao još prije 60 godina, a jogu prakticiram od 1959. godine, pa kada bi me vidjeli da dubim na glavi, govorili bi “vidi onu budalu”.
 
Kako je došao do tih spoznaja dok nitko u SFRJ nije ni znao za te metode preventive.
 
Pronašao sam to u američkoj sportskoj literaturi koju mi je slala tetka iz Amerike, a ona mi je slala i 60-milimetarske filmove o NBA košarci koje sam morao gledati u kinu pa sam tako i skinuo poteze slavnog Celtica Boba Couseya. Još od tada pa sve do danas svaki dan pomalo trčim, a nekima je to i danas smiješno.
 
Zahvaljujući tome, Pino je u svojih 80 godina imao samo jedan ozbiljniji zdravstveni (srčani) incident.
 
– Imao sam 70 godina kada sam osjetio neku zdravstvenu nelagodu i našao se u predinfarktnom stanju, no infarkt se nije dogodio. Odmah sam tada prestao pušiti, što sam počeo raditi s 50 godina, i to iz dosade i osame jer sam tada bio trener u talijanskom Livornu.
 
Premda je svoje najbolje igračke dane proživljavao u 60-im godinama (s reprezentacijom ima dva svjetska srebra i jednu europsku broncu), Giergia je dobrano igrački zakoračio i u 70-e godine prošlog stoljeća.
 
– Igračku karijeru završio sam s 39 godina, a s 38 sam sa Zadrom osvojio naslov prvaka bivše SFRJ i bio najbolji igrač lige, za što sam dobio Digitronov trofej koji i danas čuvam.
 
Meni je Kukoč igrao “playa”
 
Sve te zadarske naslove osvajao je u paru s Krešimirom Ćosićem, s kojim dijeli i jedan fenomen. Naime, obojica su bila treneri drugih klubova, ali su dolazili igrati za Zadar. Ćosić je to činio kao trener ljubljanske Olimpije, a Giergia kao trener talijanske Gorizije.
 
– Te godine Krešo je još studirao u Americi, a Zadar se borio za ostanak u ligi. Premda sam bio trener Gorizije, dolazio sam igrati utakmice da Zadar ne ispadne iz lige. Sjećam se i da sam igrao vrlo važnu utakmicu Kupa prvaka. Kako je Zadar u Villeurbanneu izgubio s 21 košem razlike, zvali su me da dođem pomoći u uzvratu. Zamolio sam vodstvo Gorizije da me pusti, pa sam došao i postigao 40 koševa, a Zadar je išao dalje.
 
Takva romantična košarkaška vremena, nažalost, daleka su prošlost. A sadašnjost je takva da se njegov Zadar stalno bori za ostanak u regionalnoj ligi i da je daleko od hrvatskog košarkaškog vrha.
 
– U klubu me nema već osam godina, a ovo je sedma godina da se spašavaju od ispadanja u samoj završnici, a jednom su čak i ispali iz regionalne lige. Kako da klub stvara igrače kao što je to nekad činio kada s njima rade oni koji to ne znaju raditi. Često sam u Višnjiku i vidim da ljeti nema nikoga, a ja sam ljeti radio ujutro i po četiri sata, a popodne još dva. Kako ovi današnji rade, ne bih im dopustio da uđu u dvoranu, a kamoli da rade s nekim. Nekima sam bio trener i znam što znaju, a još bolje što ne znaju.
 
Uza svu počast Anti Matuloviću, ocu i sinu Popoviću, Zadar nije imao velikog razigravača još od Giuseppea Giergie. No, nema ga ni Hrvatska.
 
– Dopustili smo da nam košarkaše odgajaju trenerski imitatori i zato ćemo teško stvoriti nekog velikog razigravača. Posljednji naš izvanserijski razigravač bio je Dražen Petrović, a kvalitetni su bili i Plećaš i Tvrdić. Mulaomerović i Planinić bili su odlični klupski igrači, ali nisu bili kreativci za velike stvari. Kada sam kao izbornik shvatio da na toj poziciji imamo problem, na SP-u u Torontu prepustio sam organizaciju igre Toniju Kukoču.
 
Može li se postaviti efikasna igra bez klasičnog razigravača, kao što to namjerava izbornik Petrović?
 
– To je teško izvedivo. Ja sam uvijek inzistirao na tome da imam pametnog centra, kao što je Ćosić, i razigravača. Ako za te dvije pozicije imate izvanserijske igrače, sve ostalo se lako popunjava.
 
 PRENOSIMO Večernji list PIŠE Dražen Brajdić FOTO Dino Stanin/Pixell