- Prvi sam Hrvat u povijesti koji je ušao u top 100 na svjetskoj listi, a mogu još puno više. Kad gubim, dođe mi da slomim reket, ali onda se sjetim da košta 200 eura, kaže Zvonimir Đurkinjak – piše Katarina Kušec, novinar VL.
 
- Plan mi je do Božića ući u top 70, a san mi je otići na Olimpijske igre, kaže Đurkinjak, koji je prvak Hrvatske devet puta u nizu
 
Na vrhu 25. paviljona zagrebačkog Velesajma, na kraju hodnika i daleko od skupih dvorana i slave Zvonimir Đurkinjak (28) priprema se za trening. Mnogima je nepoznat, no naš najbolji badmintonaš napravio je što nijedan Hrvat prije njega nije. Plasirao se u top 100 najboljih badmintonaša svijeta. Nakon sjajnog rezultata u Njemačkoj na turniru iz serije Grand Prix Gold, gdje je došao do četvrtfinala, skočio je sa 118. mjesta na 84. i ostvario plasman karijere. 
 
– Znači mi puno što sam u 100 najboljih, ali želim još bolje – kaže Zvonimir koji badminton trenira od svoje desete godine.
 
Izgubio tri godine
 
– Počeo sam u osnovnoj školi kada je predsjednica kluba Lidija Petrinović došla i pokazala nam badminton. Meni se svidjelo to nabijanje loptice, sve sam češće dolazio, bilo mi je zabavno. Treninzi su naporni, trenira dva puta na dan, a iscrpljuju ga i fizički i psihički. No volja je, kaže, najbitnija. 
 
Najteže je ostati mentalno jak. Imamo kondicijske pripreme i tu se ‘ubijamo’ u radu, ali samo treba imati volje – objašnjava 28-godišnji igrač kojemu je badminton najbitniji. 
 
– Išao sam u srednju ekonomsku tri godine, ali morao sam se prebaciti u dopisnu školu. Tada sam bio i junior i senior. Nije me bilo gotovo svaki tjedan po pet dana i ne možeš sve nadoknaditi. Upisao sam i Kineziološki fakultet, ali nisam sve stizao. Sada sam na Višoj trenerskoj, kondicijska priprema sportaša. Htio bih to završiti, ali to mi je i svojevrsni stres. Nakon toliko treninga udubiti se u knjige. Želim završiti, no prioritet mi je badminton jer znam kakve sam rezultate radio i znam da mogu biti u top 50. 
 
I ima pravo sanjati velike snove jer devet je puta osvajao prvenstvo Hrvatske, a sada ima priliku doći i do Olimpijskih igara u Tokiju. 
 
– Želim postati rekorder. Prvi sam muškarac koji je devet puta osvojio prvenstvo, a sestra bivšeg izbornika isto ima devet naslova. Želim to nadmašiti, a i plan mi je do Božića ući u top 70, no Olimpijske igre su definitivno san. Kvalificirati se, ali i napraviti dobar rezultat. Taj je san sada realan, pogotovo kada vidim kako igram sada kada je došao i trener – kaže Zvonimir koji je član BK Medvedgrad 1998, a posljednje tri godine radio je bez trenera. 
 
Od rujna prošle godine vodi ga Bugarin Blagovest Kisiov
 
– Dolazili smo na trening i sami trenirali, to je problem jer te nema tko tjerati, a ja sam takva osoba koju treba tjerati i gurati. Izgubio sam tako tri godine. Sadašnjeg trenera znam deset godina, molili smo ga da nas dođe trenirati i onda ga je prijatelj iz kluba kontaktirao i sad je tu.
 
Za tri turnira 15.000 kuna
 
Sada ima trenera, dvoranu, rezultate, ali badminton nije jeftin sport. 
 
– Badminton ne izgleda skupo, ali jest. Mučimo se nabaviti loptice. Možemo potrošiti jednu kutiju loptica na treningu, a ona košta više od 200 kuna, tu su i tereni, natjecanja... Financira nas savez, imamo budžet, ali nije dovoljan. Otprilike za tri turnira ja sam potrošio 15 tisuća kuna – objašnjava naš najbolji badmintonaš kojeg financije ipak ne zabrinjavaju toliko. 
 
Iako izgleda smireno, bilo je situacija kada je ‘puknuo’ na terenu. Ne zbog novca, već igre. 
 
– Vidio sam igrače koji su bili toliko živčani da bi stavili lopticu u usta, sažvakali je i bacili, ima i onih koji se idu tući, gađaju reketom tuđeg trenera... Ja sam jednom bio živčan, samo sam jednom udario reketom u pod, i to u 18 godina treniranja. Bio bih to i više puta napravio, ali kada reket košta 200 eura, onda razmisliš dvaput. 
 
Uz treninge, malo slobodnog vremena, pokoji izgubljeni meč i nedostatak sredstava, Zvonimir u badmintonu vidi nešto više
 
– Ako igraš super meč i dobiješ, to je uživancija. Upoznaješ i nove ljude, jednostavno je toliko zabavno da ne znam hoću li ikada prestati igrati – zaključio je.
 
PRENOSIMO Večernji list PIŠE Katarina Kušec FOTO getimage