I dok je vani više od 30 stupnjeva Celzijevih, u svom stanu u Hatzovoj ulici, okružen slikama, medaljama i Mona Lisom na štafelaju sjedi Nikola Turk – piše Katarina Kušec, novinarka VL.
 
Kustos svoje kuće koja je galerija, muzej i teretana u jednom. Nema dijela zida na kojemu nema slike, a u sobi stoje utezi, koplje, kugla, disk, sve blizu njega. Iskren je to čovjek, nasmijan i vitalan, ali ipak, kada dođete bliže, vidite da mu svaka bora na licu priča svoju priču, točnije 88 godina dugu priču.
 
No, ona posljednja dolazi iz Čakovca gdje je taj najstariji hrvatski atletski veteran osvojio zlato u bacanju kugle na 21. Prvenstvu Hrvatske, letjela je ona 5,64 metara. 
 
- Dva dana prije zvali i pitali idem li. Rekao sam da idem. Ne mogu sjediti u kući, ali ne dao Bog da moji liječnici čuju da bacam jer moram nositi štap, ali ne nosim. Sram me je nositi ga – kroz smijeh će gospodin Nikola
 
Nije samo kugla njegov alat, bio je prvak Hrvatske i u koplju i disku, a prije četiri godine i srednje-europski prvak u kugli. Još ima želje natjecati se, ali ovo mu je najvjerojatnije bilo posljednje, kaže. 
 
– Ta sila, želja, to me tjera. Ipak sam 72 godine u atletici. Uvijek želim pobjedu i nisam nikada pomislio da bi mogao biti pobijeđen – priča Nikola i prisjeća se svog prvog natjecanja i samog sportskog početka. 
 
“Tri košćice, kvarat mesa” 
 
Prvo sam počeo trenirati gimnastiku u Požegi. Išao sam jer su bila i druga djeca, a mi smo blizu stanovali i sve mi se to dopalo. Prvo natjecanje je bilo još tamo 1946. kada sam bio u Gimnaziji. Prvo sam pobijedio u razredu na 100 metara pa uspio otići na Prvenstvo Hrvatske. 
 
Trčao je i prije, a kao dijete je umalo ostao bez noge s kojom i dan danas osvaja medalje
 
- Na Veliki petak, ‘37 sam pobjegao mami jer sam morao pomagati peć kolače jer mi je bio rođendan, ali sam kroz prozor pobjegao na gradilište za pletenje užadi za brodove i tako smo, društvo i ja, preskočili pet metara visoku ogradu i na nekih 100 metara vidio sam kozle na kojima su bili čelični klinovi. Htio sam to pomaknuti, ali samljelo me. Moja lijeva noga je bila zdrobljena. Poslan sam u bolnicu. Mama je plakala i molila doktore da je ne odrežu i na kraju nisu. Tako sam ležao 21 mjesec u bolnici i ispred kuće na terasi, a klinci su mi se rugali i vikali: “Tri košćice, kvarat mesa”. Rekao sam im da ću opet trčati, ali nitko nije vjerovao. Sreća da smo bili na Sušaku pa me brat svaki dan na leđima nosio tri kilometra na plivanje, a zadnja dva mjeseca sam puzao s klompama na rukama i izreskom od gume od motora na desnom koljenu, ali nakon tri mjeseca sam prohodao – prepričava Nikola
 
Ali ta mu je tragedija donijela naslov za njegove tri autobiografske knjige koje se zovu: “Tri košćice, kvarat mesa.” Da, osim što je bio sportaš, bio je i književnik, novinar, a radio je 27 godina i kao turistički vodič. Vidio pola svijeta, ali ipak završio u Zagrebu. Jedno je vrijeme i plesao balet u Hrvatskom narodnom kazalištu. 
 
Plesom do baletana u HNK-u 
 
– Volio sam plesati i javio sam se na tečaj, ali nakon nepunih šest mjeseci su me izvukli jer sam bio gotov plesač. Imao sam staturu, osjećaj za glazbu, a posebno za skokove. Jedino sam bio poprilično mršav – kaže profesor kineziologije koji se okušao i u boksu, ali u ratnim godinama koje i sam ne pamti po dobrome. 
 
– Od straha da ne budem pretučen sam se upisao na boks. Bilo je to 1946., bio sam slab, ali imao sam brzinu u nogama i duge ruke. Bio sam perolaka kategorija. Imao sam 57 kilograma. Možeš biti prvak ako treniraš i jedeš, a ja nisam imao što jesti, gladovao sam. Trenirao sam kasnije i Željka Mavrovića. Počeo sam se spremati za odlazak u mirovinu, ali boksači su me pitali mogu li biti kondicijski trener. Krenuo sam s Mavrovićem. Malo me smetalo što bezmesno živi, ali bio je dobar. Razmišljao je glavom – sjetio se Mavrovića kada je listao svoje knjige i gledao u fotografije ne bi li pronašao jednu s njim. 
 
Davno je to bilo, i sam priznaje, a osim Mavrovića bili su pod njegovom palicom i pokojni Ivan Ivančić, ali i trener Sare Kolak
 
– Vidio sam je ne turnirima u Rijeci i rekao sam joj:” Mala ti si fantastična. Taj izbačaj, pravi luk i strijela. To je fantastično – gledao ju je kako baca koplje jer i on je najsretniji kada ga ima u rukama. 
 
– Jednom kada sam bacao koplje na Maksimiru i čovjek me pitao: “Kak se to hita? Šta Vama znači da to bacate?” Rekao sam mu: “Znači, da vidite najsretnijeg čovjeka” – priča gospodin Turk koji je ipak svoje prvo koplje nabavio tek kao veteran, a sada ga ne koristi često jer ne trenira više. 
 
– Samo šetnjica, a ako nisam vani, onda sam uz platno po cijele dane. Slikam – kaže. 
 
I naslikao je dosta toga. Imao je i nekoliko izložaba, a sve će to ostaviti kada najesen ode u dom. Osim slika tu su i medalje, diplome, a ima i stolnoteniski reket star 110 godina. No, dio će dati Muzeju sporta, a njemu ostataje ono, za njega najvažnije, ali i uspomene u kojima i danas rado živi. 
 
PRENOSIMO Večernji list PIŠE Katarina Kušec FOTO Goran Stanzl/Pixell