Novac za put u Australiju smo posudili, a spavali smo kod naših iseljenika – piše Mia Bednaž, novinarka VL.
 
Nemaju adekvatan teren za trening, ni svlačionice. Nemaju gdje oprati lice nakon treninga, a kamoli kopačke. Nemaju službene trenirke, ni personaliziranu opremu. Nemaju dovoljno sponzora koji bi pokrili sve troškove prvenstava, a znaju se prisjetiti i vremena kada su dolazili na natjecanja i spavali u automobilima i šatorima. No možda baš svemu tome u inat hrvatski reprezentativci u australskom nogometu osvojili su svjetsko zlato na prvenstvu u Australiji... A možda i nije toliko riječ o inatu, koliko o ljubavi prema ovom sportu. Čitava priča pomalo podsjeća na priču o Supermanu, priča o naizgled običnom čovjeka koji nakon radnog vremena postaje superheroj.
 
Njihova avantura u Australiji koštala je 220 tisuća kuna i to je bila najjeftinija opcija. Pola troškova podmirila je šačica vjernih sponzora, a pola su podmirili iz svojih džepova. Put je trajao 40 sati, a za vrijeme prvenstva nisu spavali u hotelu, nego kod hrvatskih obitelji u Australiji. 
 
– Bilo je genijalno! – na kraju svega kazao je Ivan Ivoš, dokapetan reprezentacije i dopredsjednik Saveza australskog nogometa Hrvatske. 
 
– S obzirom na to da nemamo trenirke, uspjeli smo se dogovoriti da za otvaranje prvenstva nosimo bijele košulje i crvene kravate. Ipak smo Hrvati, ne možemo bez kravata. To je bila dobitna kombinacija. Ostale momčadi bile su odjevene u trenirke, a mi smo bili face u košuljama i kravatama – kazao je Josip Kravar, dobro raspoloženi izbornik reprezentacije i predsjednik SANH-a, i dodao: 
 
– Mi se ne žalimo jer ne volimo politiku žaljenja. To se ne uklapa u naš stil života. Mali smo sport, zanemarivi, svjesni smo toga i moramo biti skromni. 
 
Valja napomenuti da na prvenstvu nije sudjelovala australska reprezentacija jer im nitko ne može konkurirati. Također, Croatia Knights, odnosno Hrvatski vitezovi, kako je službeni naziv reprezentacije, osvojili su zlato u slabijoj B diviziji. Nakon prve utakmice i poraza od Kine, do kraja prvenstva hrvatska reprezentacija nije nijednom izgubila, a u finalu svladali su Nijemce rezultatom 74-8. 
 
Što ste im to napravili? 
 
– Nitko nije očekivao ovakvu dominaciju. Iznenadili smo i sami sebe – komentirao je izbornik Kravar. 
 
Situacija je ovakva: Svjetsko prvenstvo održava se svake tri godine. Hrvatska reprezentacija mogla je sudjelovati na zadnja dva, ali nisu uspjeli prikupiti sredstva. Da bi se nastupilo u jačoj A diviziji, mora se barem jedno prvenstvo odigrati u B. S obzirom na rezultat u finalu, jedva čekamo vidjeti kako će to izgledati za tri godine u jačoj kategoriji. 
 
Skupina je to od 25 momaka raznoraznih struka i profesija. Kažu, najviše je FER-ovaca, strojara i kineziologa, a nađe se i pokoji novinar. Izbornik Josip Kravar vlasnik je male firme za ispitivanje lijekova. Kapetan Tomislav Cvetko završio je grafički fakultet. Do prije dva mjeseca radio je u regulacijsko konzultantskoj kompaniji Manning Global dok nije dao otkaz jer su ga pozvali da igra profesionalni nogomet u Australiji. A Ivan Ivoš radi u Croatia osiguranju, otac je dvoje djece, 9-godišnjeg Maka i jednogodišnje Lorene, i s 33 godine vratio se u studentske klupe Kineziološkog fakulteta. 
 
Nisu svi mogli ići 
 
Ima njih i više od 25, ali nije si svatko mogao priuštiti da pokrije pola troškova ili da mu poslodavac odobri godišnji odmor jer bi momak išao igrati “footy” u Australiju. Oni su ipak amateri i ne žive od toga. Koji je to uopće sport? Zar Hrvati to igraju? Igraju, igraju! I to jako dobro. To je sport u kojemu je hrvatska reprezentacija najtrofejnija reprezentacija Europe i aktualni su europski prvaci. 
 
- Igrali su ga australski domoroci, Aboridžini. Igru su uskoro preuzeli zatvorenici u Australiji, malo ju modificirali i nastao je sport sličan ragbiju i nogometu – objasnio je izbornik. 
 
Utakmica se sastoji od četiri četvrtine od po 20 minuta, a igra se na ovalnom terenu kao onom za kriket. Prema australskim pravilima, momčad se sastoji od 18, a prema europskim, od 9 igrača. Naši dečki nemaju uvjete da bi trenirali na 18-ici, no rezultat govori da su se dobro prilagodili australskim uvjetima. Igra se ovalnom loptom koja se razlikuje od one za ragbi. 
 
– Naša je manja, oblija, teža i mora biti od prave kože – pojasnio je izbornik. 
 
Igra se i rukama i nogama, ali boduju se samo golovi postignuti nogom. Gol je podijeljen na tri trećine. Pogodak u drugoj trećini boduje se sa šest bodova, a u preostale dvije trećine i pogodak u stativu boduje se s po jednim bodom. 
 
– To nije novi sport. Čisto usporedbe radi, prvi klub u australskom nogometu osnovan je krajem 19. stoljeća kada je osnovan i prvi nogometni klub – dodao je izbornik Josip Kravar. 
 
U Hrvatskoj se igra od 2005. Hrvatski povratnik iz Australije, Kolja Koračak, upoznao se s ovim sportom na Sveučilištu u Arizoni pa je u Hrvatskoj skupio nekoliko prijatelja s kojima je počeo igrati. Igrače su tražili po internetskim forumima i dijelili letke po kvartovima. 
 
– Počeo sam igrati prije deset godina. Imamo sam 22 godine. Igrali smo nekom starom istrošenom kožnom loptom. Uh, na što je to izgledalo – počeo je priču kapetan Tomislav Cvetko. Nakon osvajanja medalja on je ostao u Australiji, ondje je zadnja dva mjeseca. Kad smo se čuli u Adelaideu je bilo već 30 minuta do ponoći, ali navikao je na kasne pozive iz Zagreba i male noćne razgovore. 
 
Ulovili smo ga baš između dva razgovora, onog s majkom Ivankom i s djevojkom Jelenom: 
 
– Čim smo formirali prvu momčad, odlučilo smo osnovati i reprezentaciju. Bilo nas je tako malo da smo bili instant-reprezentativci. Mnogi prijatelji u nevjerici su promatrali što radimo. Ali rekao sam im: “Mi ćemo jednog dana biti europski prvaci.” To obećanje ostvarili smo prošle godine u Lisabonu. 
 
Na pitanje je li sanjao o tome da će jednog dana igrati profesionalni australski nogomet, odgovara: 
 
– I da i ne. Počeo sam ga igrati dok sam bio student. Imao sam puno problema s mamom jer sam zbog toga zanemarivao fakultet. Europska prvenstva igraju se na jesen, pripreme su nam u 9. mjesecu, baš kada su i jesenski ispitni rokovi. Studiranje se odužilo, ali završio sam i zaposlio se. 
 
Europski prvaci postali su u listopadu 2016., a kako kaže, čini se da mu je to bio turnir života. 
 
– Našu reprezentaciju pratio je Rick Neagle, skaut australskog kluba Norwood kod kojeg živim otkako sam došao u Australiju. U studenom su pokazali prvi interes, onda sam rekao: “Ako treba, mogu odmah spakirati kofere i doći.” Imam već 32 godine, ovakva mi se prilika nikad više neće pružiti. 
 
Nakon dva mjeseca oduševljen je Australijom. Vrijeme je jedino što mu se ne dopada. U Australiji je zimsko godišnje doba i sezona gripe, pa su se dečki osim s medaljama, kući vratili i s temperaturom. 
 
Tomislav Cvetko u Zagrebu je ostavio prijatelje i obitelj, roditelje Ivanku i Vjekoslava, sestru Marinu s kojom je jako vezan i djevojku Jelenu. 
 
– Kada mi se pružila prilika, svi su bili uz mene, svi su podržali da odem. Jeleni je bilo teško, ali bilo joj je i jako drago što sam dobio tu priliku. Situacija u Hrvatskoj nije bajna, u Australiji imam više mogućnosti. Pozdravljam sve prijatelje i svu obitelj i obećavam da ću se jednog dana vratiti! – poručio je Cvetko. 
 
Ivan Ivoš bivši je rukometaš, igrao je u tri hrvatska prvoligaška kluba, u Karlovcu, Dubravi i Zagrebu. I njemu je poznato održavanje veze na daljinu. Žena Irena je Makedonka, a imaju dvoje djece. 
 
– Živim obiteljski život mladića od 33 godine, radim, igram footy, a po struci sam... ponovo upisao Kineziološki fakultet – nasmijao se Ivoš pa nastavio: 
 
Priča traje tek 10 godina 
 
– Mi smo amateri koji jedva stižemo na treninge. Nekad je radno vrijeme do 5, pola 6, a treninzi su od 5. Ali sve stignemo zato što to volimo. Ovo nije ni financijski jednostavno. Nije lako dečkima koji imaju obitelj, ženu i djecu, a ni studentima ni njihovim roditeljima. A čujte, novac se zna i posuditi pa se vrati. O financijama više nitko neće razmišljati. Svi ćemo se sjećati samo uspomena. 
 
Australski nogomet pomogao mu je da napokon dođe u kontakt s očevom daljnjom obitelji. 
 
– Znao sam da jedan dio moje obitelji živi u Melbourneu. Nazvao sam tatina rođaka koji se također zove Ivan, rekao tko sam, da sam iz Hrvatske i da igram australski nogomet. Prvo mu je bilo čudno da to igramo u Hrvatskoj. A onda novi šok, zamolio sam ga da dođemo i prespavamo kod njega. Je, bio je u šoku. Na kraju je ugostio Ivana Molnara i mene i doživjeli smo nevjerojatno iskustvo. Tako smo se povezali da možda nikad više ne zaigram u Australiji, ali potrudit ću se otići i još jednom ga posjetiti – ispričao je Ivan Ivoš. 
 
Izbornik Kravar također je bio među začetnicima ovog sporta u Hrvatskoj. Kaže, u početku sport je najviše okupljao mladiće koji su bili povratnici iz Australije, ili su ondje imali rodbinu. Josipa Kravara na trening je pozvao njegov rođak koji je živio u Australiji. A nakon što se okupila šira rodbina, počeli su se okupljati i prijatelji. Velika mu je podrška supruga Marina koja ima puno strpljenja i razumijevanja. 
 
Priča je ovo koja traje nešto više od deset godina. Uz veliku podršku obitelji i ponekog sponzora došli su preko trenja do zvijezda, ali kažu, strah ih je da se te zvijezde ne ugase. O svim izazovima govore kroz šalu, ne žale se, kažu, sve prepreke pretvorili smo u svoje prednosti. Kažu, kukanje ne plaća let do Australije i ne osvaja zlatne medalje. Za sada im u susret izlazi Kineziološki fakultet od kojeg iznajmljuju teren, ali za koju godinu krenut će izgradnja novih dvorana i reprezentacija će ostati bez terena. Bilo bi lijepo da se ova priča nastavi, da si dečki nakon treninga imaju gdje oprati lica i opremu, da se imaju gdje presvući, posebno kada dijele termin sa ženskim sastavom. Velik interes je i među mlađim dobnim skupinama. Sve što se izgradi danas, ostat će za njihovo bolje sutra.
 
PRENOSIMO Večernji list PIŠE Mia Bednaž FOTO Željko Hladika/Pixell