Kad će naši klubovi shvatiti da su oni temelj? Da su oni izvor? Da su oni i HNL i HNS i UEFA i FIFA? Da i problem i rješenje nisu nigdje drugdje nego u njima samima? I njihovoj (ne)slozi. Da je njihovo jedinstvo njihova snaga.
 
Uglavnom se oglase treneri. I uglavnom ne dovrše rečenicu. Zadnji je bio Štimac. "Za dobrobit hrvatskog nogometa iz lige ne smiju ispasti ni Zadar, ni Istra, ni Slaven. A vi razmislite o tome tko bi trebao." Ili Kek. "Lokomotiva je opet dobila pomoć od velikog brata." Pa "netko se vjerojatno doma smije s daljinskim upravljačem u ruci." Ili Tudor. "Lokomotiva može pobijediti svakoga. Dobro, ne baš svakoga..." Ili ono što savršeno sažima stav velike većine onih koji na ovaj ili onaj način sudjeluju u hrvatskom nogometu. "Imam mišljenje o Lokomotivi, ali ga neću reći..."
 
Jer s kim god da pričate, bio on funkcionar, nogometaš, trener, navijač ili novinar, svi će vam privatno reći isto. "To s Lokomotivom je katastrofa". Ili "To nigdje ne postoji". Navijači su svoje rekli i govore stalno. Među njima i Dinamovi. Novinari pišu, neki više, neki manje, ali pišu. Nisam čuo nikoga čije mišljenje u ovoj zemlji išta znači tko brani ili opravdava taj odnos koji ismijava regularnost lige i nemilice proždire i ono malo povjerenja koje u hrvatski klupski nogomet još uvijek gaje oni najustrajniji.
 
Pitanje je, međutim, zašto šute ostali klubovi? Čije interese oni štite? Zašto sedam hrvatskih prvoligaša, osim Hajduka čiji su stavovi o ovoj temi i jasni i glasni, odmahuje rukom i tek s vremena na vrijeme progunđa ili promrmlja sebi u bradu kako se "zna odakle vjetrovi pušu". Glasnije zagalame tek kad ta Lokomotiva njih "zakači". Pa im uzme bodove koji im trebaju, bilo za Europu, bilo za opstanak, bilo za nekakvu dotaciju iz gradskog proračuna. E, onda se sjete kako "TO nije u redu". A kad "TO" znači da u utakmici između Dinama i Lokomotive na terenu bude 20 igrača Dinama ili kad "TO" znači da su u šest sezona u kojima se ta dva kluba natječu u istom rangu natjecanja između njih odrađena brojkom i slovima devedeset četiri (94) ulazna i izlazna transfera (podatak s Transfermarkta) - onda "TO" nije njihov problem. "Oprostite, znate, mi se u to ne bismo miješali. Ich bin Inge aus Sweden."
 
A svi sve znaju. Svima je sve jasno. I svi to i dalje dozvoljavaju. Dok društvo iz "suverene, neovisne i nesvrstane Lokse" na svaki argument odgovara taktikom "napad je najbolja obrana" i cijelu naciju proglašava glupom pored zdrava razuma i ćoravom pored zdravih očiju, morali bi znati da stoput ponovljena laž ne postaje istina. Nego samo sve veća i veća laž. Koja generira sve veće i veće probleme. I ostavlja sve veće i veće posljedice. Najprije cijelom hrvatskom nogometu. Zatim i Lokomotivi. A na koncu i Dinamu.
 
Mnogi su navijači zbog Lokomotive od hrvatskog nogometa okrenuli glavu. I mnogi Dinamovci od Dinama. Koga možete uvjeriti da se vrati na tribine, da plaća ulaznice, da kupuje dresove i šalove, da maše zastavicom svog kluba na -10 ili +30 stupnjeva, kad ih niste spremni djelima uvjeriti da se nogomet igra zbog njih, a ne zbog nečijeg privatnog biznisa? Koga možete uvjeriti da je hrvatski nogomet pošten, da se utakmice ne namještaju, da ne postoje "zakulisne igre", a niste spremni istražiti koji su suci potkupljivi i nepošteni? U hrvatskom nogometu postoji filmska situacija. Postoje i dokazi i priznanje i sudski pravorijek da se dogodio nekakav zločin, ali nitko nema pojma ni kad se dogodio, ni gdje, ni tko ga je počinio, ni tko je žrtva. Producenti svih verzija CSI-ja zlatom bi platili ovakav scenarij. A mi taj serijal gledamo besplatno.
 
I danas je "malom" čovjeku nevjerojatno i neshvatljivo kako su tiho i lako hrvatski klubovi prešli preko sudačke afere koju je samo dijelom razotkrio USKOK. Kao da ih se sve to uopće ne tiče. Kao da su suci za svoj džep dijelili nepravdu nekome drugome, ne njima. Nevjerojatno je i neshvatljivo kakva je gromka tišina iz svih ostalih hrvatskih klubova tada obavila mučne uvrede koje su javno upućivane čovjeku koji se usudio pokušati raskrinkati korupciju. Ta je tišina zapravo bila najglasnija i najjasnija. I najsramotnija. I ostat će velika mrlja koju će biti teško oprati. Umjesto da svi klubovi zajedno zgrabe priliku da cijelu priču istjeraju na čistinu, da riječima i djelima pokažu da zaista žele i zaslužuju poštenu i čistu ligu u kojoj će svi imati iste uvjete i isti tretman, svi su se povukli u svoje male puževe kućice, zaključali vrata i prozore i time samo razgolitili svoju nečistu savjest. Jer onaj tko želi pravdu i poštenje, taj mora živjeti pravedno i pošteno. Onaj tko želi da sve bude čisto i transparentno, taj i sam mora biti čist i transparentan.
 
I onda se hrvatski klubovi čude kako ih nitko ne doživljava kad se izvuče njihov broj. Kad im klatno uzimanja i davanja uzme mjeru i ostavi ih bez nekih važnih bodova. Onda kreće vika, buka, strka, galama. Onda se prijeti, vrijeđa, proklinje, traži zaštita. Sve dok im ponovno ne vrate. Iako to vraćanje znači da je nekome drugome uzeto. Nije bitno. Jer dok netko drugi viče i jauče, dok netko drugi zaziva pravdu i poštenje to nije moj problem? A jest. Jer pravda je objektivna, nije subjektivna. Pravda je pravda samo ako je ista za sve. A ne ako vrijedi samo do sljedećeg kola. I novog klatna.
 
Zašto klubovi šute kad se ukida Udruga prvoligaša? Zašto šute dok dva kluba s istog mail servera prilagođavaju ligu sebi i svojim interesima? Zašto šute kad se pravila i propisi pišu i brišu prema željama i potrebama tih klubova? Zašto šute kad sudačka organizacija skriva komu su bile namijenjene "božićnice"? Zašto šute kad disciplinski organi imaju različite aršine za različite klubove i njihove prekršaje? Zašto šute kad se preko mladih reprezentacija prelamaju (ne)potpisani klupski ugovori? Zašto šute kad se forsira priča o regionalnoj ligi? Ili će se oglasiti tek kad shvate da za njih u toj ligi neće biti mjesta? Kad bude kasno? Kad ih više nitko ništa ne bude pitao?
 
Kad će naši klubovi shvatiti da su oni temelj? Da su oni izvor? Da su oni i HNL i HNS i UEFA i FIFA? Da i problem i rješenje nisu nigdje drugdje nego u njima samima? I njihovoj (ne)slozi. Da je njihovo jedinstvo njihova snaga. Da mogu imati i poštenu ligu i pošteno suđenje i poštene odnose i povjerenje javnosti. Ali samo ako to uistinu žele. Liga nije ništa drugo nego ogledalo klubova koji se u njoj natječu. Dokle god hrvatski klubovi budu zatvarali oči pred deformacijama koje im plešu pred očima - imat će baš onakvu ligu kakvu imaju i baš onakav nogomet kakav zaslužuju. Nogomet praznih tribina, praznih džepova i praznih srca. Dokle god klubovi budu ishodište svih problema hrvatskog nogometa tražili igdje drugdje osim u sebi samima, u svojoj inertnosti, svojim savijenim leđima, svojim sitnim kalkulacijama, nemoralnim odlukama i kukavičkim stavovima, ne trebaju od javnosti tražiti ni podršku, ni razumijevanje. Jer ih ni ne zaslužuju.
 
Prošlo je sedam stoljeća otkako je Dante Alighieri u Božanstvenoj komediji zapisao jednu veliku rečenicu: "Najmračniji krugovi pakla su rezervirani za one koji u vremenima moralne krize ostanu neutralni i suzdržani". Zapamtite je. I razmišljajte o njoj.
 
Bernard Jurišić, SN