Nadam se da ćemo se, svatko na svoj način, sjetiti i ljubiti naše boje. I doživjeti derbi kroz najljepšu igru – piše Zvonimir Boban
 
Naš Dinamo
 
1. 9. 1982. - je bio dan kada me je prigrlio plavi klub, i dan kad sam ponovo zagrlio mog Dadu. Buraza koji je u Dinamo došao godinu dana ranije od svog mlađeg, talentiranijeg i, lako je zaključiti - bezobraznijeg brata. Dražen je dobio ime po jednom od najvećih igrača Dinama ikada, po istinskom hrvatskom VELIKANU - Dražanu Jerkoviću. Netko je zeznuo pa su mu upisali "e" - umjesto "a". Stari se pravdao da je svejedno, jer da se zna "po komu je". Da se zna da je u čast gospon Draži - oličenju pravoga Dinama i pravoga Zagreba. Takav Zagreb i takav Dinamo doživio sam još samo u vlažnim plavim očima još jednoga koji izgradio važan dio plave povijesti - Marka Mlinarića. Mlinka je bio moj prvi, i zauvijek najdraži kapetan. Veliki hrvatski sanjar, nogometni umjetnik, Ličanin i Zagrepčanec s Kajzerice. Osim, Dinama, obožavao je kazalište i glumce. I pokoju glumicu. Mlinka je, dobar kakav je, nama mladima, bio kao stariji brat, a i tada se znalo kako hodaju stvari - mladi su poštovali, stariji mlađe učili. I pomagali. Moj stari je govorio da nakon Lamze imamo opet veliku "desetku". Inače, bio je, osim švercanja s Univerzalkama i pokojim kilom duvana, i bauštele u Deutschlandu, i prikupljač plavih duša. Iliti ga povjerenik Dinama za grad Imotski. Mi smo njegov povjerenički zanos i simpatičnu utopiju, doživljavali kao "gariful za reverom" cijele obitelji. I vjerovali smo, bez obzira na kilometre, da smo dio velike plave obitelji. U gradiću, koji je bio, oduvijek i samo - bili, Hajdukov. Ne, to nije bio big deal, ali k'o i svima nama i mom su ćaći, samari znali biti brži od konja. Svejedno je skupio gomilu članova… oko 6... Takav život među hajdukovcima ojačao je dinamovsku ljubav i plava se boja zabila u naše duše i rasula po našem ovdašnjem. I tako će ostati sve dok nas Onaj gore ne pozove na red. I na malo dužu kavu...
 
Ovaj koji piše, neće nikada zaboraviti Dinamovu čestitku svom članu, Zvonimiru Bobanu za njegov deseti rođendan. Snovi jednog dječaka iz male "bile" provincije, samo nekoliko godina poslije, postali su temelj, ne samo nogometnog života. Jer dinamovština je bila i jest - opsesija. Naše metafizičko određenje. Naša sloboda i naša riječ. Dinamo je bio sve - Dinamo JE SVE.
 
Možda je sutra neki novi početak, ne samo meni i mom plavetnilu, koje se skrilo u moj način gledanja na nešto - što Dinamo nije. Možda. Iako je vjerojatnije da i moji samari imaju turbo pa si iznova lažem kao i moj stari. Možda i to. Al jedno je ipak sigurno - više ništa neće biti isto. Ne pišem ove misli iz niskih pobuda, niti jašem na tuđoj nevolji – ne daj Bože. Znam dobro, da kako radimo, tako će nam i biti - svima. Ono što je jasno, sada bi bar trebalo biti, da Dinamo ne smije ostati giljotiniran "malim" i jeftinim interesima. I drekom. I biti čudan, otuđeni stvor. Naš klub mora disati i osjećati tu - sa Zagrebom, s Hrvatskom, sa svojim ljudima - s dinamovcima.
 
Kada razgovaram o našem nogometu, s mojim prijateljima ili kojim poznanikom, banalno i uvijek, strefe me istom frazom, "znaš, tebi je lako" - i ja poludim. Jer kakve veze ima neki, kao ti ga status, neka lova koju svi trebamo, neka pozicija ili ime, kada se razgovara o ponosu, o časti, o obrazu, o riječi. I o promišljanju života kao vremena u kojem se moramo ponašati što je moguće bolje. Minimum svijesti o prolaznosti i malo smisla za opće, govori nam da je to jedini pravi put. Svatko od nas na svoj način, i svatko koliko može. Jer svi znamo što je dobro, a što loše. I da je bilo tako, ne bi naš nogomet zabludio i otkačio svoj vagon od lokomotive, pretvorivši se u "državu u državi". Prava dinamovština je učila i postojala baš u tom imperativu - imperativu odgovornosti. U građanskom duhu, u starozagrebačkoj kulturi. Ne visokowienerskoj, već narodnoj. Da, Dinamo gospodski - je, i oduvijek je imao klasu. Pa samo se u Dinamu, od svih institucija u bivšoj zemlji, govorilo - gospon. Ne - druže. Ali to ga nije izbilo iz tračnica plavog tramvaja, nije ga odvojilo od ulice niti od zadnje birtije… nije ni od prvog teatra. A kada je i gubio, a gubio je previše, bio je VELIK i pristojan. I učitelj.
 
Najveća tekma
 
Subota je, dan prije velikog derbija, u iščekivanju "tekme svih tekmi". Dužni smo i lijepo je, sjetiti se generacija koje su ga stvarale, kulture koja ga je oplemenila, ideje koja ga je izljubila. I velikana koji su mu se dali i koji su ga činili onim što Dinamo jest - PLAVI I PRAVI ŽIVOT. Sjetimo se najljepše himne, Rippera i Pipsa. I BBB-a koji su bili i trebaju biti - JEDNO. Bez huliganstva. Pomislimo na Maksimir… stadion gdje su haklali Hitrec, Wölfl, Lamza, Jerković, Zajec, Kranjčar, Mlinarić, Prosinečki, Šuker, Modrić… I na one koji su ih vodili, od Zebeca do Ćire. I budimo sretni. Tu, na našem stadionu, u buntu i idealu, jasno se pokazala svijest i hrabrost za "nesretnicu" Hrvatsku. Iako dvojim jesu li navodnici utipkani s razlogom. Al' naša je, kakva god bila - i treba Plavi klub. Plavi i sveti. Pravi i naš - NK DINAMO.
 
Naš Hajduk
 
Bio sam tri mjeseca u velikom bilome klubu. Hajdukov misionar pokojni i dragi, Andrija Anković, javio je: "Ima jedan mali iz Imockoga." U lito osamdeset druge. I stigao sam u bili hram. U Pasiju Dalmacije. U utrobu i ljepotu Poljuda. Stadiona koji je naslijedio rige mitskog Staroga placa (Plinare), koji je u najromantičnijem i najromanesknijem stihu, pisao historiju Splita i dalmatinskoga naroda. Bili patriciji il' plebejci. Bili težaci, ribari, boduli, škverani il' vlaji. Ili splitski intelektualci koji su mu dali izraz, ljubav i riječ. Riječ vječnoga. Šta god jesu, il' su bili, ovi Dalmatinci - BILI SU BILI. I ostat će; u ludilu predivnoga grada, u specificumu geta, filozofiji butige, u zajebanom karakteru i u čudnoj lijenosti. Jer vruće je, i "boje je po kila kruva u ladu, nego dvi štruce na suncu". OK, naletili su moji Vlaji, pa odigrali 4-4-2, dok su "fetivi vatali mrižon buru", ali to je već poznata stvar. Takav grad je Split. Sve - samo ne normalno, jer to je za Splićane normalno. Ako oćeš živit u tako lipom gradu - prihvati. I uživaj. U ekstremu, u fajtu, u suptilnoj ponosnoj intelektuali i u drskom narodnjaštvu. I u, "neš ti njega", i u "ma ko ga j… ", koji oslikavaju južnjačku sudbu i olakšanje duše. Evo jedna mala crtica o trajektnoj luci, i simpatičnim redikulima, koji me uvijek presretnu, kada s mojima krenem na maleno mjesto srca moga, na Brač. Jedne sam godine ostavio nešto kuna manje, a moj me getar, perač stakala s plastičnim bocunom, odma, majstorski zalipio: "Štaaje, kapetane, loša bilanca, a.. A moga si i prominit." Nasmijao sam se i pozdravio, pa i to je Split. Ali Split je i magija mozgovnih i pismenih koji su nam poklonili svoje bile duše, velika znanja i sulude talente. I približili nam hajdučku povijest i ustanički škoj. Od Smoje, Betizze pa do mnogih današnjih, svi su, za razliku od zagrebačke hoch inteligencije, voljeli i živili svoj bili klub, svjesni da kad kažeš Split - kažeš Hajduk.
 
U ta tri mjeseca Hajduka, osamdeset druge, prije nego ću završiti u mom Dinamu, puno sam naučio. I upoznao hajdukovštinu. Red, rad, znanje - trka. Prava trka. I dišpet, i žestina. I pripadnost biloj boji. Ta, Hajdukova škola, bila je daleko najbolja u Jugoslaviji. Bila je to - besprijekorna nogometna AKADEMIJA. Sada izgleda nije tako, i jako mi je žao. I zbog ona tri mjeseca, i zbog velikoga kluba. Tada mi je moj trener, divni Sergije Krešić, usadio bazna nogometna znanja, koja su me pratila cijeli život. A kada smo se pozdravljali ispred glavnoga ulaza, kraj Bobisa, ispred stražarske kućice - moj splitski trener, imao je grop u grlu. Zagrlio me i rekao ćaći: "Marinko, mali će biti prvoligaški igrač. Žao mi je što mu nisu dali krevet na stadionu. Ja tu ne mogu ništa. Sva deca, idu u privatni smještaj." I da raščistimo laži i nogometnu nekulturu piskarala koji su, valjda u želji da uvrijede Hajduk, tvrdili da me bijeli klub nogirao zbog tankih nogu. Nepismenjaci, valjda bi trebali znati, da svi klinci koji su talentirani i imaju 13 godina, imaju tanke i žilave noge. Rekli bi u Splitu: "A štaš - pizduni." No dobro… Otišao sam u moj Dinamo i dobio krevet na stadionu, uz brata, ali Hajduk od tada poštujem i volim, na jedan čudan i neobjašnjiv način. Bez obzira što ću se s guštom narugati svojim frendovima Ajducima, kad ih sutra mlatnemo...
 
I moje prve prave kopačke vezane su uz Hajduk. Poklonio mi ih je veliki igrač, prijatelj i kum, Ivan Buljan. Iko je stvarao povijest sa Šjor Ivićem, Jerkovićem, Žungulom, Šurjakom i družinom.. 
 
Veliku povijest velikog nogometa. Velikog Hajduka. Kasnije su došli drugi, jednako sjajni. Nesretni i supermoćni Ivan Gudelj, neobjašnjeni genij Baka, i jedan od najvećih i najmanje spominjanih iz bivše Jugoslavije, Zlatko Vujović. Fenomen, s kojim sam imao sreću igrati za repku Juge, kojoj je bio kapetan. Došli su kasnije i "moji". Od Alje, Boke, Nane, Štice, Jarnija koji su ispisali slavne stranice Hajdukova i hrvatskoga nogometa. 
 
Bijeli brod je u jugu već i previše godina i nadamo se da će doci bolje vrime. Pa i bura, jer trebat će. Da rastjera neznanja i da pomogne ovaj novi put. Put kojim brodi Naš Hajduk. Vrijeme će nam reći koliko brzo će spoznati bit i okrenuti provu prema nekom "starom" Hajduku, prema nekoj boljoj obali. Za početak - odnos prema legendama, njihovim mukama, trkama i znoju. I onome što trebaju i mogu dati, zajedničkoj bijeloj ljubavi. Odnos je to i prema pravim vrijednostima. I prema Torcidi (bez divljaka), bez koje Hajduk - nije Hajduk. Poštovanje je to prema vječnome klubu - HAJDUKU IZ SPLITA.
 
Jedno
 
Sutra je derbi, a moja pisanja anakrona. Ono što je bezvremensko - jer u svim su našim vremenima - Hajduk i Dinamo. I nadam se da ćemo se, svatko na svoj način, sjetiti i ljubiti naše boje. I doživjeti derbi kroz najljepšu igru, kroz predivni nogomet. Zbog zastava i igrača. Zbog boja bez kojih se ne može. Plave i bijele. Bijele i plave. U rivalstvu - ne neprijateljstvu. U podbadanju i zezanciji - ne u vrijeđanju. U respektu za ono šta jesmo. Jer u konačnici - JEDNO SMO. I DINAMO - I HAJDUK.
 
PRENOSIMO Sportske novosti, Zvonimir Boban, predsjednik Uprave SN