Kad su već treneri poput Ivančića, Kostelića i Vlašića čudaci, onda američki stručnjaci valjda to nisu – piše Robert Šola.
 
Bio je to moj posljednji razgovor s Ivanom Ivančićem, jednim od najvećih trenera koje smo ikada imali. Ne samo atletskih trenera. Sreli smo se na atletskom stadionu Mladosti. Slučajno sam naletio na nekakav miting na kojem su nastupala djeca do 15 godina. Naravno da pokojni Ivančić tamo nije bio slučajno, teško se u Zagrebu mogao dogoditi bilo kakav atletski skup, pa makar se na njemu natjecala samo djeca, a da Ivanča tome nije nazočio. "Pogledaj ove dečke na kugli. Nema šansi da netko baci makar minimalno pristojan hitac za tu dob. Gotovo mi ih je žalosno gledati", pojadao se Ivanča.
 
Kako smo bili bliska rodbina, imao sam privilegij s Ivančom biti na "ti". "Zar nitko od ovih klinaca nije tvoj? Nisi se valjda umorio?", našalio sam se. "Ma ne mogu ih sve uzeti, a puno njih i ne želi ozbiljan rad. Eto, uskoro će na bacalište jedna djevojčica. Ima 15 godina, pokupio sam je prije tri mjeseca i curica hoće raditi. Danas će pobijediti tako što će baciti barem tri metra dalje od prve iza nje. S tri mjeseca malo ozbiljnijeg rada. Zar to nije sramota za našu atletiku?"
 
Previše je toga sramotnog u našoj atletici, a najviše uvjeti u kojima djeca moraju raditi. "Nego", upitah Ivanču, "kako stojiš s nasljednicima, imaš li kakve šegrte od kojih ćeš napraviti trenere? Davno si prebacio 70-u..." Odgovor me nije nimalo iznenadio. "Neće, rođo, nitko raditi sa mnom. Ne da im se, valjda misle da sam čudak ili star čovjek koji radi po zastarjelim metodama. Briga ih što sam stvorio tolike svjetske rekordere. Bojim se da neću dočekati mladog trenera koji me spreman pratiti."
 
Nažalost, dva mjeseca kasnije iznenada nas je napustio. Više se nismo vidjeli, a nekako sumnjam da se u međuvremenu nešto promijenilo po pitanju trenera koji bi ga pratio.
 
U mnogim situacijama, okružen ljudima iz sporta, slušao sam priče o Ivančiću čudaku, treneru koji "maltretira" atletičare koje trenira. Taj je čudak, doduše, stvorio mnoge koji su rušili rekorde u juniorskim kategorijama. Uglavnom su ga napuštali kada bi završili srednju školu odlazeći na studij u Americi. I više nikada nisu bili blizu rekorda i postolja. Sandra Perković nije željela u Ameriku i Sandru je odveo do neslućenih visina.
 
Ništa bolje, barem kada su u pitanju priče o čudacima, nisu prošli ni Ante Gips Kostelić ni Joško Vlašić. Za razliku od pokojnog Ivanče koji je maltretirao atletičare, njih su dvojica maltretirali svoju djecu. "Svaka čast rezultatima, ali nije normalno to koliko su njihova djeca morala raditi i odricati se svega drugoga u životu". Recimo da je to sukus priča o metodama s kojima su Gips i Joško stvorili svjetske klase. Tako to ide kod nas, ljude koji uspiju napraviti nešto gotovo nezamislivo najlakše je nazvati čudacima. Neusporedivo lakše nego pokušati slijediti njihov put, ili barem pokušati biti uz njih i naučiti što je moguće više.
 
Michael Phelps daleko je najuspješniji olimpijac svih vremena, plivač koji ima 18 zlatnih medalja. Zamislite, Phelps je dugo godina trenirao šest sati dnevno, šest dana tjedno. Plivao je oko 80 km svaki tjedan, a svaki bi dan imao dvije masaže i ledenu kupku kako bi oporavio izmučeno tijelo koje je dnevno punio s 12 tisuća pojedenih kalorija. To, naravno, nije maltretiranje, ali ono što su Blanka ili Janica prolazile je. Maltretiranje!
 
Proteklih dana na Kantridi trenira američka plivačka reprezentacija pripremajući se za Svjetsko prvenstvo. Nema jače selekcije na svijetu, nema veće plivačke tradicije ili škole od one koju imaju Amerikanci. S druge strane hrvatsko je plivanje na nikada nižim granama, premda imamo fantastične uvjete na Kantridi. Čak i bolje nego u Americi, tako su javno priznali Ameri. Kada su već treneri poput Ivančića, Kostelića i Vlašića čudaci, onda američki stručnjaci valjda to nisu. Jako bih stoga volio znati koliko naših plivačkih trenera boravi u Rijeci pozorno prateći rad američkih kolega. Bojim se da znam odgovor, ali duboko se nadam da sam u krivu. U suprotnom će nam plivanje ostati tamo gdje je, jer bez znanja ne možeš napraviti iskorak.
 
Ili možeš, ali moraš biti čudak. Barem u Hrvatskoj...
 
PRENOSIMO Sportske novosti, piše Robert Šola