Boston je posljednji u nizu gradova koji su odustali od kandidature Olimpijskih igara 2014. godine – piše Ivan Zrinjski.
 
Prije nekoliko dana Olimpijski odbor SAD-a povukao je prijavu Bostona za organiziranje Olimpijskih igara 2024. godine. Razlog? Stanovnici glavnog i najvećeg grada savezne države Massachusetts nisu baš primili k srcu ideju da novac iz njihovih džepova (dakle – porezi) plaća ogromni trošak koji sa sobom nosi izgradnja potrebne infrastrukture za prestižni događaj.
 
Boston je time postao čak šesti grad u Sjedinjenim američkim državama čiji su „oci“ razmišljali o organizaciji OI-a da bi potom brzo došli k pameti te odustali od nepotrebne i ultra-skupe ekstravagancije. Bio je to povod za tekst Lesa Carpentera u uglednom Guardianu u kojem je Olimpijske igre maltene proglasio mrtvima za većinu svijeta, barem što se mogućnosti i volje za organizacijom tiče. Autor je, po našem mišljenju ispravno, zaključio kako će u budućnosti OI sve više biti održavane u gradovima i državama koje će ih koristiti za prezentaciju svoje moći i bogatstva.
 
Barcelona je profitirala 
 
Samo površni pogled na trošak organizacije Olimpijskih igara jasno govori zašto je tome tako. Pandorinu kutiju pretjeranog trošenja otvorio je Montreal 1976. godine, koji je dugove nastale zbog organizacije otplatio tek trideset godina kasnije! Osim nedovršenog i ružnog stadiona čiji pokretni krov nije bio u stanju podnijeti teret snijega (jer, tko je čuo da u Kanadi pada snijeg), Igre su ostale zapamćene i po rečenici gradonačelnika Jeana Drapeaua koji je šest godina prije održavanja slavodobitno izjavio da „Olimpijske igre ne mogu stvoriti deficit kao što ni muškarac može roditi dijete“. Ne znamo vas, ali mi bismo rado provjerili je li se gospodin Drapeau nakon financijskog fijaska svojih OI našao u blaženom stanju.
 
Poučeni negativnim primjerom Kanađana, Amerikanci su Igre u Los Angelesu 1984. godine uveli u novu eru komercijalizacije te zahvaljujući priljevu sponzora i već postojećoj infrastrukturi nisu trošili preko budžeta. Štoviše, Igre su završile u plusu od 200 milijuna dolara, što svijet nakon toga više nije doživio. Pozitivan primjer također su pružile Igre u Barceloni 1992. godine. Iako je organizacija koštala enormnih 11.4 milijarde dolara (u današnjoj vrijednosti) i premašila budžet za nebeskih 417 posto više od planiranog, izgrađena infrastruktura i osvježeni imidž grada pretvorio je katalonsku prijestolnicu u četvrti najposjećeniji grad u Europi koji masovno privlači turiste i nove investicije.
 
Igre u Ateni opet daju drugačiju sliku organizacije. Grčko ministarstvo financija objavilo je 2013. godine da je ukupni trošak igara iznosio 8.5 milijardi dolara i u konačni rezultirao ekonomskim rastom i dobiti.
 
Grčko potonuće 
 
No, ignorirali su činjenicu da prema nekim procjenama održavanje stadiona i ostale sportske infrastrukture Grčku košta stotine milijuna eura godišnje, a ostaje pitanje koliko je više turista uistinu posjetilo Grčku baš zbog Olimpijskih igara. Kad tome dodamo i ekonomsko stanje u kojem se država trenutno nalazi, OI u Ateni ne čine se kao toliko dobar potez.
 
No tek su Olimpijske igre u Pekingu (2008.) i Sočiju (2014.) prebrisale sve granice kad je u pitanju budžet. Iako Kinezi i Rusi nikada nisu objavili potpuni troškovnik Igara, predviđa se da je Peking ‘popio’ 40 milijardi dolara, a Soči čak 51 milijardu. Naravno, taj su ceh velikom većinom platili porezni obveznici, a sve kako bi ili državu pokazali u čim ljepšem svijetlu (Kina i Rusija) ili financirali korupciju (Rusija). Uz takvu potrošnju, neto ekonomska dobit je na prvu ruku nemoguća, a tek će se desetljećima kasnije vidjeti prava korist koje su Igre donijele.
 
Stoga, ako niste "benevolentni" diktator srednjeazijske državice koji želi poboljšati imidž svoje države i ima višak novca u budžetu, organizaciju OI sve je teže opravdati poreznim obveznicima koji na kraju plaćaju cijeli spektakl.
 
PRENOSIMO Jutarnji list, piše Ivan Zrinjski, foto Drago Sopta