Stefka Kostadinova postavila je svjetski rekord u visu u sumnjivim okolnostima – piše Tomo Židak, novinara godine HZSN-a.
 
Prije dva tjedna u njemačkom Trieru razgovarao sam s Gabriele Reinsch, vlasnicom vječnog svjetskog rekorda u bacanju diska (76,80 metara). Iako je neugodno razgovarati o tome 27 godina kasnije, nisam mogao izbjeći pitanje o dopingu. Makar moram naglasiti da istočnonjemačke sportaše nikad nisu uhvatili u doping prekršaju.
 
Stalne sumnje
 
- Sumnje u naše rezultate nisu se rasplinule ni danas, štoviše, one su još jače, iako nikada ništa nije dokazano. A uvjeravam vas, danas je puno gore, jer danas se sve vrti oko novca. Neki sportaši ne žele nastupiti ako ne dobiju novac, ne baš mali novac. Za veliki novac morate ponuditi i veliki rezultat, što je ponekad nemoguće ako ne koristite posebne metode treninga (čitaj, doping). Je li toga bilo i u DDR? Ne želim ništa reći o tome...
 
I to je najveća istina, koja će samo potvrditi da sport, koji zaokuplja veliku pažnju svjetske javnosti, nikada nije bio sasvim čist. Sjećam se olimpijske trke na 100 metara 1988. godine u Seoulu, kada je Ben Johnson protutnjao pored nas “nadzvučnom brzinom”, osjećali smo se kao da nas je zapuhnuo uragan. Puno godina kasnije vidio sam malog, neuglednog crnca u predsoblju Zdravka Mamića, nudio se za kondicijskog trenera. Nitko ga nije prepoznao, osim jednog engleskog novinara. Eh, da je Mamić znao da je to Ben Johnson, koji nije bio ni sjena one ljudske gromade i parade kemijski napumpanih mišića iz Seoula. Potpuno se rastopio, smanjio, fizički je potpuno propao...
 
Istočna Njemačka, nekoć sportska, a naročito atletska velesila, imala je na bugarskoj planin Belmeken, na visini od 2.000 metara kamp, u koji niti jedan stranac nije zavirio pune dvije godine. Tamo su bili tuneli za napjanje čistim kisikom, tamo bi se vadila krv obogaćena najčistijim kisikom i ubrizgavala sportašima uoči velikih natjecanja.
 
U ime partije
 
Sve se to radilo “u ime Partije”, dala je naslutiti Gabriele Reinsch. Joško Vlašić je trener Banke Vlašić, koja je u jednom trenutku doskočila na centimetar (2,08 m) do svjetskog rekorda Stefke Kostadinove, koja je u Rimu “postigla vječni rekord pod tko zna kakvim okolnostima”, kaže atletski ekspert Miljenko Rak. Vlašić jedan od najobrazovanijih svjetskih trenera i na temu sumnjivih “medalja iz laboratorija” kaže:
- Svako vrijeme nosi svoje specifičnosti. Osamdesetih godina, kada su padali nevjerojatni rekordi, važila su druga pravila i zato još žive “rekordi s bradom i brkovima”. Nije bilo kontrola, a danas morate tri mjeseca unaprijed javiti gdje vas kontrolori IAAf mogu jedan sat dnevno pregledati. Iako su vjerojatno ti rezultati bili “kontaminirani”, dokaza nema, posebno u atletici i plivanju, gdje su rezultati neprestano na granici ljudskih mogućnosti, a velika je mogućnost da oni, koji nisu sigurni u svoju superiornost ulaze i u nedopuštene procese, kako bi nadoknadili hendikep...
 
Slava, novac i mrvice
 
Pita se Joško Vlašić:
- Koliko traje karijera jednog vrhunskog atletičara? Deset godina, od čega na vrhu možete ostati pet godina. Atletika nije nogomet, gdje ima novca za sve, samo prvi uzima i slavu i novac, drugi dobije tek mrvice. I ispred vas je, primjerice, Marion Jones, koja je na nepošten način došla do slave i novca. Zar nije frustrirajuće biti “samo druga”? Kako se osjeća Sandra Perković, koja je disk bacila 71 metar, a to je još uvijek 5,5 metara manje o svjetskog rekorda Gabi Reinsch.
Ili moja Blanka, koja je skočila 208 centimetara, a cijeli svijet sumnja da je Kostadinova 209 skočila pod čudnim okolnostima. Neke skakčice su čak uhvaćene u dopinškom prekršaju, ali njihov rezultat nije poništen...
 
U zaključku:
- Kako je u pozadini svega novac, velik novac, kada se skandal dogodi i kada neki sportaši igraju prljavo, oni koji bi ih trebali kazniti, u dvojbi su - otkriti ili ne. Jer, ako nema velikih zvijezda, natjecanja su prazna, stadioni su prazni, ugovori su prazni, sponzori bježe zato će ponekad funkcioneri pokušati prikriti stvar. Svatko će pogledati utakmicu Barcelone, kada igraju Messi i Neymar, ali, malo ljudi će se odlučiti poći na utakmicu druge momčadi Barcelone. Samo zvijezde prodaju spektakl, samo zvijezde donose novac... Iako želim podvući, ne smije se kriminalizirati sve, već pojedince, koji razmišljaju tržišno, a ne sportski - kaže Joško Vlašić, koji će zapljeskati svjetskoj atletskoj federaciji na nultoj toleranciji prema dopingu, ali će podsjetiti i na neke ”iščašene” primjere:
 
Pravila nisu ista za sve
 
- Zar NBA košarkaši nisu nastup na olimpijskim igrama uvjetovali da ne mogu biti podvrgnuti dopinškom testu? Pravila nisu ista za sve i stoga se događaju stranputice. I je li slučajno što se atletiku pokušava skandalizirati tri tjedna uoči svjetskog prvenstva u Pekingu?
 
PRENOSIMO Jutarnji list, piše Tomo Židak, foto Ivo Čagalj